Vlada je na jutrošnjoj 45. sjednici prihvatila prijedlog o pristupanju Hrvatske Europskom centru za suzbijanje hibridnih prijetnji. Ta točka dnevnoga reda službeno se zove „Prijedlog odluke o davanju suglasnosti za pokretanje postupka pristupanja Republike Hrvatske Memorandumu o suglasnosti o Europskom centru izvrsnosti za suzbijanje hibridnih prijetnji i za sudjelovanje u Europskom centru izvrsnosti za suzbijanje hibridnih prijetnji“, a obrazlagao ju je ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman:

„Europski centar međunarodno je središte posvećeno baš razumijevanju hibridnih prijetnji. Ono služi kao središte stručnoga znanja za podršku pojedinačnim i kolektivnim naporima sudionica u unapređivanju vlastite civilne i vojne sposobnosti, otpornosti i spremnosti za suzbijanje hibridnih prijetnji s posebnim naglaskom na europsku sigurnost. A namjera je da tu kolektivnu ekspertizu i iskustvo Centra koriste sve države sudionice, te Europska unija i NATO. Centar ovoga trenutka ima i 28 država sudionica, mi bismo bili 29. U njemu su pozvane sudjelovati članice NATO-a i EU. Naravno, koji je interes Republike Hrvatske? Sudjelovanje upravo u radu toga Centra pridonijet će većoj međunarodnoj vidljivosti Hrvatske, omogućiti pravodobnu uključenost u procjenu pitanja odvažnosti za područja sigurnosti i, naravno, i jačati važnost geopolitičkog položaja Hrvatske, a to će omogućiti ugradnju vlastitog pogleda na hibridno djelovanje u Europi, s posebnim naglaskom na područje našega susjedstva, dakle jugoistoka… jugoistočne Europe. Aktivnim sudjelovanjem u Centru Hrvatska će također dobiti i čvršću platformu za ukazivanja na aktere hibridnog djelovanja u njezinom neposrednom susjedstvu, ali i steći – naravno – neprocjenjivo iskustvo za izgradnju sposobnosti i unapređenja nacionalnog sustava suzbijanja hibridnih prijetnji“.

Ovaj europski centar – The European Centre of Excellence for Countering Hybrid Threats (Hybrid CoE) – osnovan je 2017. godine, kada je i prvih 9 država potvrdilo svoje sudjelovanje (Finska, Francuska, Latvija, Litva, Njemačka, Poljska, Švedska, SAD i UK). Sjedište Centra je u glavnom gradu Finske, Helsinkiju, a Finkinja Teija Tiilikainen mu je trenutno na čelu. Godišnji proračun Centra je nemalih 2,8 milijuna eura. Centrom upravlja Upravni odbor u kojem sudjeluje po jedan predstavnik svake države članice te ravnatelj Centra, a sudjelovanje je otvoreno isključivo za članice EU-a i NATO-a. Hybrid CoE okuplja stručnjake u tri različita područja interesa pod vodstvom država članica: utjecaj hibridnog djelovanja, strategija i obrana, te ranjivost i otpornost. Upravo je zato i zanimljivo vidjeti da se u nas nosiocem ove aktivnosti pojavljuje Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, umjesto bilo (1) Ministarstva obrane (koje se pojačano bavi cyber-obranom, a čijem je širem sastavu bliska i Vojna sigurnosno-obavještajna agencija), bilo (2) Ministarstva unutarnjih poslova (u kojem je resor civilne zaštite, a bavi se i zaštitom kritičke infrastrukture te dobrim dijelom nacionalnih mjera otpornosti i sigurnosti) ili (3) niza zasebnih institucija ove sadržajne tematike (Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost, Zavod za sigurnost informacijskih sustava ili Operativno-tehnički centar za nadzor telekomunikacija) osnovanih posljednjih godina.

No, kako sada stvari stoje, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH će – u suradnji s Ministarstvom obrane RH i Sigurnosno-obavještajnom agencijom (SOA) – djelovati kao nacionalno tijelo u kontekstu sudjelovanja RH u Europskom centru izvrsnosti za suzbijanje hibridnih prijetnji, te će ove tri državne institucije (MVEP, MORH te SOA snositi i financijske troškove pristupanja odnosno sudjelovanja u Hybrid CoE. Iznos godišnje članarine, do 60.000,00 eura, koju će uplatiti Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, ravnomjerno će se rasporediti između državnih tijela koja sudjeluju u radu Centra.

U obrazloženju Ministarstva vanjskih poslova kao predlagatelja  navodi se da hrvatski interes za ovakvu vrstu asocijacija i borbu protiv cyber i hibridnog djelovanja proizlazi iz Strategije nacionalne sigurnosti i Strateškog pregleda obrane. U Strategiji nacionalne sigurnosti RH izričito se navodi da će se razviti „nacionalne sposobnosti suprotstavljanja i obrane od hibridnog djelovanja koje provode države, organizacije ili pojedinci u širokom spektru (diplomatsko-političkom, informacijskom, vojnom, gospodarskom, financijskom, obavještajnom i pravnom)“. Istovremeno se u aktualnom Strateškom pregledu obrane hibridne prijetnje spominju u okviru opisa strateškog okruženja i implikacija za obranu u kontekstu razvoja novih tehnologija i njihovog korištenja u vojne svrhe, jačanja utjecaja nedržavnih faktora u međunarodnim odnosima, te tzv. hibridnog djelovanja koje uključuje istovremeno konvencionalno, prikriveno, informacijsko i kibernetičko djelovanje. Upravo na temelju ta dva dokumenta, Vlada RH i iskazuje svoj interes za pristupanje Europskom centru izvrsnosti za suzbijanje hibridnih prijetnji.

Dogodi se misteriozni događaj. Ne može ga se jednoznačno pripisati, ali ciljana država taj napad s popriličnom sigurnošću pripisuje drugoj državi – koja onda pokreće kampanju dezinformiranja, ismijavajući metu i iznoseći lepezu drugačijih objašnjenja. Velika Britanija 2018. godine? Da – i Švedska, doduše bitno duže. Tijekom nekoliko prošlih desetljeća višestrukih lovova na podmornice u svojim vodama, Stockholm se suočavao sa sličnim kombinacijama „misteriozni-događaj-plus-dezinformacijska-kampanja“. Ostale zapadne države trebale bi učiti iz iskustva Šveđana.

Tijekom 16. listopada 2014. godine objavljene su vijesti da je švedski Ured za elektronički nadzor u obrani („Försvarets radioanstalt“ – FRA, National Defence Radio Establishment, nešto poput hrvatskog OTC-a, doduše pod nadležnošću tamošnjeg Ministarstva obrane) uhvatio radijski promet na jednom od ruskih kanala za hitne situacije. Idućeg dana, stanovnik stockholmskog arhipelaga obavijestio je švedske Oružane snage, kazavši kako je vidio nešto nalik na podmornicu. Oružane snage odmah su aktivirale svoju flotilu lovaca na podmornice i više drugih plovila. Kasnije te večeri, isti onaj Ured za elektronički nadzor uhvatio je enkriptiranu rusku radijsku komunikaciju, čiji je izvor izgleda bio na području unutar spomenutog arhipelaga.

Tri dana kasnije, Švedi još nisu pronašli sumnjivu podmornicu. Rusko Ministarstvo obrane je opovrglo navode da je bilo koja od njihovih podmornica bila u švedskim vodama, umjesto toga predloživši kroz ruske medije da se tu moralo raditi o nizozemskome plovilu. Drugi ruski mediji su pronosili kako je švedska mornarica zamijenila nekakvu životinju za podmornicu. Zatim su počeli tu pretpostavljanu podmornicu nazivati „švedskom fantomskom podmornicom“. Kada je lov obustavljen bez da je nađena podmornica, izgledalo je kao da su Rusi u pravu.

„Ruska taktika je da se zadrži hladan izraz lica i posije nesigurnost među sve one koji ne raspolažu sa 100 posto sigurnim dokazima“, objasnio je umirovljeni general Sverker Göranson. „I Rusi uvijek nastoje postići da druga strana izgleda kao idioti. Čim se pojavila naznaka da bi uhvaćeni zvukovi mogli potjecati od životinja, Rusi su to prihvatili ne bi li nas ismijali“.

Kao švedski načelnik Stožera do 2015. godine, Göranson je nosio i konačnu odgovornost za potragu za podmornicom iz 2014. godine, a time je postao i posebnom metom ruskih ruganja. „Ruski mediji su pronašli video-isječak u kojem plešem na ABBA pjesmu u žutim kišnim čizmama, i to su pokazivali u neizmjernom broju navrata“, prisjetio se. „Njihova je poruka švedskoj javnosti bila – ‘nadležna osoba zadužena za te stvari u vašoj zemlji je klaun, kojem ne možete vjerovati’. Ismijavali su sve nadležne na svim razinama vlasti“.

—————————
Ruska parodija povodom službenih izjava generala Göransona s kraja veljače 2013.

—————————

Ovaj uzorak opovrgavanja i ismijavanja blizak je švedskim Oružanim snagama, koje su desetljećima lovile prema tragovima podmornica uzduž 2.700 km obale uz švedsko kopno i otok Gotland. Lov na podmornice sličan je dokumentiranju napada nervnim bojnim otrovima, samo je još teži. Podmornice, posebno mini-podmornice kakve često koristi ruska Mornarica, lako se skrivaju i bježe u plitkim arhipelaškim vodama.

Tijekom 27. listopada 1981. godine nije bilo poricanja činjenice da se sovjetska podmornica zatekla na švedskoj teritoriji; ona se nasukala u vojnoj zoni, u arhipelagu nedaleko južnog švedskog grada Karlskrona. U sučeljavanju koje je uslijedilo između Stockholma i Moskve o tome što napraviti s podmornicom i njenom posadom, čitavo je događanje preraslo u međunarodnu vijest. Ali, čak i suočeni s takvom sramotnom situacijom, Sovjeti su proveli briljantnu dezinformacijsku kampanju. Kapetan podmornice je izjavio da se posada izgubila nakon što su im zatajili svi navigacijski uređaji – koji su doduše funkcionirali bez greške kada su ih testirali švedski stručnjaci. „Svatko iole kritičan prema švedskoj službenoj priči mogao je naći scenarij koji bi odgovarao njihovim uvjerenjima“, kazao je Joakim von Braun, neovisni švedski vojni analitičar specijaliziran za ruske obavještajne i mornaričke operacije. „Sovjeti su ponudili pravu močvaru glasina i dezinformacija“. Uskoro je švedska javnost bila podijeljena oko toga je li podmornica namjerno ili nenamjerno završila u švedskoj vojnoj zoni.

Nasukana ruska podmornica S-363 nedaleko vojne luke Karlskrona, listopad 1981. godine

Naredne godine, švedska Mornarica nije uspjela uhvatiti sovjetsku podmornicu na koju se sumnjalo u vodama nedaleko Stockholma. „Našli smo ostatke tragova na dnu, ali su Sovjeti tvrdili da nisu imali nikakvih podmornica koje bi ostavljale takve tragove“, zamijetio je umirovljeni komodor Nils-Ove Jansson, koji je zapovijedao s više takvih lovova na pretpostavljene podmornice tijekom 1980-tih, a kasnije je služio i kao zamjenik ravnatelja državne vojno-obavještajne agencije. „Onda su rekli i da je to morala biti NATO podmornica. Njihovo je alternativno objašnjenje stvorilo sumnje u švedskoj javnosti, i dovelo do situacije gdje su mnogi Švedi mislili da izmišljamo lovljenja podmornica, ne bi li dobili više državnih novaca“.

Takve poruke djeluju na više razina. „Na jednoj razini Rusi šalju poruku koja govori: ‘Pogledajte što sve možemo napraviti’, ali onda sve to opovrgavaju“, izjavio je viceadmiral Kraljevske ratne mornarice sir Anthony Dymock, bivši stalni vojni predstavnik UK pri NATO. Do današnjeg dana švedska javnost ostaje podijeljena oko toga je li zaista i došlo do upada stranih podmornica. Jedna od aktivnih skupina skeptika, Medborgargruppen, širi ideju da takvi upadi postoje samo u mašti švedskih časnika.

Sve ovo odražava iskustva UK u slučaju trovanja Sergeja i Julije Skripal prošloga mjeseca. Predstavnici ruskih vlasti naznačili su da je nervni otrov došao iz Švedske, Češke Republike ili čak iz britanskih vojnih laboratorija. Iako su društvene mreže nešto novo, informacijsko ratovanje to zasigurno nije. „To što danas vidimo, s trolanjem donositelja odluka, predstavlja samo ponavljanje onoga čemu smo (švedske Oružane snage) već bile podvrgnute,“ rekao je Jansson.

Dapače, dugo iskustvo Švedske s kombinacijama napada i dezinformacijske kampanje u stilu događaja u Salisburyju dalo im je iskustva iz kojih i druge države mogu učiti. „Ne odgovarajte na dezinformacije“, savjetuje Göranson. „Nema smisla ulaziti u komunikacijski rat s Rusima. Pa ipak, koristite svaku priliku za dokazivanje suprotnoga od onoga što oni tvrde“. Tijekom duge karijere časnika za protupodmorničko ratovanje, Jansson je došao do istog zaključka. „Pritajite se, ne odgovarajte na provokacije. I zapitajte se tko ima koristi od dezinformacija koje oni šire“.

General Sverker Göranson, od 2011. do 2015. vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Švedska

Tijekom podmorničkog lova 2014. godine, Göranson je testirao svoj koncept odgovaranja pokazujući komade dokaznog sadržaja, uključujući tu i slikovne materijale, na konferencijama za medije. „To je efikasnije nego samo usmeno izlaganje, a kreira i dodatnu vjerodostojnost“, kazao je. Postoji, doduše, rizik da se neki od početnih dokaznih elemenata kasnije pokažu netočnima – kao što se to i dogodilo tijekom tog lova. Pa ipak, Göranson tvrdi da je ključno suprotstavljanje dezinformacijama ne kroz kontra-propagandu, već kroz redovito činjenično izvještavanje.

On također naznačuje da vjerojatno i dio novinara treba dodatnu obuku po pitanju iščitavanja vojnih informacija, a da bi države na meti trebale u korijenu rezati širenje informacija o događajima koji su vidljivo lažni. Prije nekoliko godina, ruskoj strani skloni twitter računi počeli su cirkulirati vijesti o ruskoj pomorskoj vježbi nedaleko švedskih voda. Novinari opće prakse prihvatili su te vijesti; mornarički stručnjaci su ih komentirali. Ubrzo je ta vježba postala velikom viješću. No, švedske Oružane snage nisu reagirale na tu provokativnu vježbu. Razlog tome je bio u činjenici da nije bilo nikakve vježbe – ali je tišina iz švedskih vojnih krugova otvorila prostor samozvanim ekspertima da postave okvire priče. „Završili smo otvarajući prostor samozvanim ekspertima koji su vidljivo pogriješili“, rekao je Göranson.

Ujedinjena Kraljevina neće biti posljednja zapadna država koja će se pridružiti Švedskoj u klubu „pogođenih ruskim hibridnim ratovanjem“, što samo dodatno podcrtava konačnu lekciju koju je naučio i Göranson: uvijek treba nastupati ujedinjenom frontom. Tijekom podmorničkog lova 2014. godine on je uvijek službene izjave davao zajedno s premijerom Stefanom Löfvenom i ministrom obrane Peterom Hultqvistom. Jednog dužnosnika se lako može otpisati kao klauna, ali u zajedništvu je dodatna snaga.

Ovaj tekst je autorica Elisabeth Braw 3. travnja 2018. godine objavila na američkom specijaliziranom portalu Defense One (http://www.defenseone.com/?oref=d-logo), pod originalnim naslovom „How to Deal With Russian Information Warfare? Ask Sweden’s Subhunters“. Braw djeluje kao nerezidentna suradnica Atlantskog Vijeća, živi u Londonu i piše na teme europske sigurnosti za Wall Street Journal, Foreign Affairs, and The Times (of London). Članak je u izvorniku dostupan na internetskoj adresi: http://www.defenseone.com/ideas/2018/04/how-deal-russian-information-warfare-ask-sweden/147154/

Kako mediji na ruskom jeziku u Poljskoj i baltičkim državama prikazuju NATO pojačanja?!

U srpnju 2016. NATO članice su odlučile na rotacijskoj osnovi ojačati prisutnost Saveza u baltičkim državama i u Poljskoj, sa četiri multinacionalne skupine u veličini bojne – po jedna u Estoniji, Latviji, Litvi i Poljskoj. Taj je potez namjeravao ojačati NATO sposobnosti odvraćanja i obrambeni postav Saveza, te služiti kao podsjetnik da napad na bilo koju pojedinačnu članicu predstavlja napad na sve u Savezu, u skladu s člankom 5 Sjevernoatlantskog sporazuma.

Kremlj je ovu odluku protumačio kao neprijateljski akt i odlučio je odgovoriti. Glavna sastavnica tog odgovora sastojala se u jačanju ruskih vojnih aktivnosti u regiji Baltičkog mora. To je bilo praćeno serijom iskrivljenih i potpuno lažnih priča o snagama Ojačane prednje prisutnosti (eFP), koje su širili Kremlju bliski i od ruske države financirani mediji, uz sudjelovanje sa socijalnih mreža.

Zasnovano na prijašnjem izvještavanju, @DFRLab je od veljače 2016. pratio medijsko pokrivanje na internetu, po pitanju NATO raspoređivanja na Baltiku i u Poljskoj, ne bi li identificirali sadržaje koji su neprijateljski, iskrivljeni ili dovode u zabludu.

Glavne teme

Ne bi li protumačili ovo medijsko pokrivanje i pratili njegov razvoj kroz vrijeme, @DFRLab je takvo neprijateljsko izvještavanje podijelio na 6 glavnih tematskih odrednica:

1. NATO nije dobrodošao i NATO snage su okupatori;
2. na Baltiku i u Poljskoj su paranoični ili „rusofobi“;
3. NATO je provokativan i agresivan;
4. NATO je zastario i ne može zaštititi svoje saveznike;
5. NATO, Baltik i Poljska su simpatizeri nacističke ideologije;
6. baltičke države su umjetne i nepouzdani partneri.

Neke od tih tema si međusobno jasno proturječe, na primjer – NATO ne može biti zastario i nesposoban za zaštitu svojih saveznika, a da je u isto vrijeme i agresor u regiji. Svaki je od tih anti-NATO smjerova pripovijedanja fleksibilan i njihovo je skupno korištenje pokazalo da, bez obzira što NATO radi – ohrabruje ili odvraća – te aktivnosti mogu biti iskorištene protiv Saveza.

Promatrani period od 23. svibnja 2017. do 29. siječnja 2018. (Source: @DFRLab)

Ne bi li naučili više o toj kategorizaciji tema, i vidjeli primjere tipova priča koje ulaze pod pojedinu temu, pročitajte izvještaj „Ruske teme vezane uz raspored NATO snaga“ na @DFRLab.

Od ukupno šest spomenutih načelnih tema, njih prvih četiri dominiralo je neprijateljskim medijskim izvještavanjem, obuhvaćajući preko 90 posto svih promatranih objava između svibnja 2017. i siječnja 2018. godine. Dominantna je bila tema o tome kako je NATO provokativan i agresivan. Ta je tema bila obuhvaćena u 218 članaka i tipskih objava na socijalnim mrežama tijekom samo proteklih 8 mjeseci – dakle, otprilike jednom dnevno. Te su teme bile posebno istaknuto vidljive u medijima financiranim od ruske države, kao što su RT ili Sputnik.

Naracije po državama

Kategorizacija zastupljenosti pojedinih tema po državama pokazuje kako pojedine teme ciljaju na neke države više nego na neke druge. Negativne teme su nerazmjerno često optuživale Litvu da je paranoična i rusofobna.

Promatrani period od 23. svibnja 2017. do 29. siječnja 2018. (Source: @DFRLab)

Litva je oduvijek bila jasan kritičar ruske agresije u Ukrajini, eksplicitno je imenovala Rusiju kao prijetnju europskoj sigurnosti, a nedavno je donijela i litvansku verziju sankcijskog režima „Magnitsky Act“, kojeg su ruski mediji označili rusofobnim.

S druge strane, Poljska je ciljana porukom koja tvrdi da su NATO aktivnosti provokativne i agresivne u bitno višoj mjeri nego kod tri baltičke države. Jedno od objašnjenja za ovakvu prilagodbu poruka je i u pojačanoj prisutnosti postrojbi Sjedinjenih Američkih Država u Poljskoj, u okviru europske Inicijative ohrabrivanja (European Reassurance Initiative – ERI), koja djeluje odvojeno od NATO snaga Ojačane prednje prisutnosti.

Naracije kroz vrijeme

Raspored pojedinih širih tema kroz vrijeme pokazuje da anti-NATO priče nastoje pratiti događanja u stvarnom svijetu i razvoju situacija koje se tiču NATO saveza, baltičkih država i Rusije.

Promatrani period od 23. svibnja 2017. do 29. siječnja 2018. (Source: @DFRLab)

Primjer za to je bila vježba „Zapad-2017“. Tijekom najveće zajedničke ruske i bjeloruske vježbe „Zapad-2017“, dominantna anti-NATO tema je bila ona o tome kako su baltičke države paranoične i rusofobne. To je izgleda bila posljedica komentara kojima su baltička ministarstva obrane i visoki dužnosnici popratili događanje, kojima su svi izražavali zabrinutost vježbom i tražili od NATO-a provođenje dodatnih sigurnosnih mjera koje bi se uspostavile prije započinjanja ove vježbovne aktivnosti.

Ista ta tema o rusofobiji imala je poseban uzlet početkom siječnja ove godine, nakon što su vlasti u Latviji iz države protjerale dva ruska novinara, opravdavajući to razlozima nacionalne sigurnosti. Rusko i pro-Kremlj pokrivanje ove priče prikazivalo je Latviju kao rusofobnu državu.

U listopadu 2017. pojačano se opažalo temu kako je NATO zastario i nesposoban štititi svoje saveznike, nakon što je Der Spiegel objavio članak u kojem je bilo istaknuto:

„Sposobnosti NATO saveza da logistički podupire brza ojačavanja na uvelike proširenom prostoru pod nadležnošću zapovjednika za Europu je atrofirala od kraja Hladnoga rata“.

Medijske kuće na ruskom jeziku i s pro-Kremlj orijentacijom na Baltiku opširno su citirale nalaze iz ovog izvješća, i koristile su ih za promociju teme kako je NATO nesposoban pružiti zaštitu baltičkim državama i Poljskoj u slučaju konflikta s Rusijom.

Jezik

Promatrani period od 23. svibnja 2017. do 29. siječnja 2018. (Source: @DFRLab)

Tijekom razdoblja promatranja, pronađeno je da većina izvještaja koja neprijateljski gledaju na eFP dolazi na ruskome jeziku. U prosjeku, 10 posto neprijateljskog izvještavanja po pitanju Estonije bilo je na estonskom jeziku, dok je preostalih 90 posto bilo na ruskom. Ta jezična razdjelnica neprijateljskog izvještavanja po pitanju Latvije bila je 14 posto na latvijskome i 86 posto na ruskom, dok su Litva i Poljska imale iste mjere neprijateljskih poruka usmjerenih prema NATO savezu, sa 16 posto neprijateljskog izvještavanja na litvanskom i poljskom jeziku i 84 posto na ruskom.

Ovo ukazuje na činjenicu da je primarna publika takvog neprijateljskog eFP izvještavanja usmjerena prema ruskim govornicima na Baltiku, kao i prema govornicima ruskog kao materinjeg jezika u Rusiji.

Zaključak

Iako su eFP borbene skupine stigle u baltičke države i u Poljsku prije više od godinu dana, informacijsko ratovanje protiv njih traje i ne pokazuje znakove postupnog opadanja. Općenito, neprijateljsko izvještavanje odražava poglede Kremlja na događanja u stvarnome svijetu i razvoje situacija vezanih uz NATO na Baltiku i u Poljskoj. Neprijateljski usmjerene teme su organizirane u šest načelnih smjerova, među kojima prevladavajuća ostaje „NATO je provokativan i agresivan“, dok tema „Baltičke države i Poljska su paranoične i rusofobne“ prati na bliskom drugom mjestu po učestalosti.

Sve su ove teme prvenstveno ciljale na govornike ruskog u baltičkim državama i Rusiji, ali su ih do sada ustrajno nadglašavala neutralna i pozitivno intonirana izvješća o eFP na službenim jezicima promatranih država.

Ovaj je tekst autorica Donara Barojan objavila 7. veljače 2018. godine, u okviru projekta Digital Forensic Research Lab (@DFRLab) pri Atlantskome vijeću (Atlantic Council). Članak je u izvorniku nazvan „#BalticBrief: Enhanced Anti-NATO Narratives Target Enhanced Forward Presence“ i dostupan je na internetskoj adresi: https://medium.com/dfrlab/balticbrief-enhanced-anti-nato-narratives-target-enhanced-forward-presence-fdf2272a8992