Bez neke velike pompe, slovenska borbena vozila pješaštva M-80A stigla su u utorak, 21. lipnja, u Ukrajinu. Na fotografijama koje su se pojavile širom društvenih mreža vidljiva je željeznička kompozicija sa slovenskim vozilima kojih bi, prema riječima slovenskih dužnosnika, ukupno trebalo biti 35 komada. Vozila su dan ranije, u ponedjeljak 20. lipnja, ukrcana na vlak, te su kasno navečer krenula iz Slovenije prvo prema Poljskoj, i onda dalje u Ukrajinu. Slovenski izvori iz Ministarstva obrane tvrde da su njihovi BVP M-80A momentalno spremni za korištenje, pa se u skladu s time očekuje i njihovo vrlo skoro pojavljivanje na ukrajinskom istočnom bojištu. Nakon sastanka ministara obrane NATO-a novi slovenski ministar obrane Marjan Šarec potvrdio je da će Slovenija donirati Ukrajini spomenuta vozila jugoslavenske proizvodnje, ali je napomenuo i da je time iscrpljena slovenska mogućnost daljnjih donacija teške vojne opreme Ukrajini. Šarec je također napomenuo i da je ovaj posao dogovoren pod „iznimno ugodnim uvjetima za Sloveniju“ jer će Slovenija dobiti značajan kredit od SAD-a koji će biti iskorišten za nabavu vojne opreme po povlaštenim uvjetima.

Primopredaja dužnosti ministra obrane između Mateja Tonina i Marjana Šareca održana je 02. lipnja (Photo: MORS)

Tako je završila višemjesečna trakavica oko slovenskog obećanja, pa potom i stopiranja donacije BVP M-80A Ukrajini. Slovenija je, naime, od 2015. pokušavala prodati vozila BVP M-80A, i to nakon što je Državni zbog odobrio plan prodaje državnih nekretnina. Vozila su godinama stajala konzervirana u bazi Slovenske vojske nedaleko Pivke, gdje je inače smješten znameniti Muzej vojne opreme, a nova prilika za njihovo slanje put narednog korisnika pokazala se s početkom rata u Ukrajini, krajem veljače ove godine. Kompanija SLux je kao posrednik uspjela navodno naći kupca za slovenska rashodovana borbena vozila pješaštva – preko češke tvrtke Pamco INT u siječnju je gotovo dogovorena prodaja ukrajinskom Ministarstvu obrane, ali ugovor nije sklopljen. U međuvremenu je počela ruska invazija na Ukrajinu, a sada već bivša vlada Janeza Janše odlučila se prikloniti naporima međunarodne zajednice i pokloniti M-80A Ukrajini te ukrajinskoj vojsci. Zbog toga je Janšina vlada tajnom odlukom poništila dogovor o prodaji Česima pa dalje Ukrajincima.

Na parlamentarnim izborima 24. travnja u Sloveniji došlo je do promjene vlasti, a Marjan Šarec – nasljednik Janšinov mladog i ambicioznog ministra obrane Mateja Tonina – nije se odrekao odluke o donaciji BVP-ov za Ukrajinu. SLux je zato 16. svibnja zatražio zaštitu preko Upravnog suda, tražeći da se donese privremena zabrana provedbe donacije radi utvrđivanja nezakonitosti i opravdanosti tajne Vladine odluke. Samo tjedan dana kasnije, 23. svibnja, Upravni sud je odbio SLux-ovu tužbu, te je de facto podržao Janšinu odluku o donaciji vozila Ukrajini. Sud je, naime, zaključio da se radi o državnoj imovini kojom država ima pravo raspolagati kako želi, dok istodobno SLux nije došao u posjed spomenute imovine da bi mogao polagati pravo na nju, pa se tu ne radi o odluci koja je predmet upravnog spora. Prema ocjeni Upravnog suda, tek puka očekivanja tužitelja da će se roba prodati, pozivajući se pritom na javnu dražbu, nemaju prirodu zakonom zaštićenog prava. SLux je, naime, tvrdio da je ugovor potpisan, suradnju s ukrajinskim Ministarstvom obrane dokazivali su e-mailovima, ali je završni korak trebalo biti održavanje dražbe na kojoj je SLux navodno i formalno trebao dobiti posao. Za razliku od toga, slovensko Ministarstvo obrane objašnjavalo je svoje stajalište da unatoč interesu nekoliko tvrtki, „vozila nisu trajno isključena iz Ministarstva obrane Republike Slovenije“. Uz to, slovenski Zakon o obrani, zabranjuje „prodaju vojne opreme u ratna područja“, te bi svaka zarada iz takvog posla bila „nezakonita i nemoralna“. Donacija je tada moguća samo putem Zakona o službi u SV, tumači Ministarstvo obrane RS, ali u tom slučaju nema posrednika, već se radi isključivo o „donaciji Slovenske vojske prijateljskoj vojsci“.

Puno buke za staro vozilo (Photo: Ukraine Weapons Tracker)

Da je konačna odluka o donaciji ipak donesena, te da se nakon određenog vremena dekonzervacije vozila M-80A pripremaju za put do ukrajinskog bojišta, novi slovenski ministar obrane Marjan Šarec potvrdio je prošloga tjedna nakon NATO-sastanka za pojedine slovenske medije. No očito da se tijekom proteklih tjedana nije radilo samo na dekonzervaciji, nego i na puno bitnijem dogovoru kreditnog paketa sa SAD-om, čiji će se detalji tek otkriti. Ministar obrane Šarec Ukrajini je obećao da Slovenija od nje ne diže ruke, pa je ponudio daljnju pomoć u razminiranju i pri obuci ukrajinske vojske, bilo na slovenskom ili na bilo kojem drugom NATO tlu. Za to vrijeme, nesuđenom prodajom starih jugoslavenskih BVP-ova Česima, odnosno Ukrajincima bavi se slovensko Državno odvjetništvo i Revizorski sud.

Kako je objavilo Ministarstvo obrane Republike Slovenije, jučer, 11. svibnja, u luku Koper pristigao je dragocjeni teret. Radi se o 38 komada lakih oklopnih vozila JLTV 4*4 američkog proizvođača Oshkosh, koji će uskoro stupiti u službu Slovenske vojske. Pristizanjem ove potpuno nove opreme odmah su se na Twitteru pohvalili slovenski ministar obrane Matej Tonin i premijer Janez Janša, dok će vozila javnosti biti predstavljena u lipnju.

Ugovor o kupovini ovih vozila potpisao je bivši ministar obrane Karl Erjavec 12. studenog 2018. godine. Temeljem ugovora između Slovenije i SAD po principu „government-to-government“ oklopna vozila JLTV 4*4 imat će integriranu i oružnu stanicu M153 Kongsberg. Kupovina vozila i opreme, obuka i oružni sustavi koštali su Sloveniju 32 milijuna eura (oko 241 milijun kuna). Prema postojećem planu MORS-a, 18 novih vozila s oružnim sustavom bit će razmješteno u postrojbu za specijalno djelovanje, dok je preostalih 20 vozila namijenjeno postrojbi veličine srednje bojne, što je jedan od NATO Ciljeva sposobnosti na koju se obvezala Slovenska vojska. U oba slučaja JLTV 4*4 zamijenit će dotrajala vozila HMMWV.

Bivši ministar obrane Karl Erjavec bio je predmet velikih kritika zbog kupovine ovih vozila, između ostalog i zbog njihove cijene. Prvotno se govorilo o cijeni od 18 milijuna USD, koja je potom varirala između 15, 27 i 32 milijuna eura, no na insistiranje Ljevice, koja je žestoko kritizirala ovaj posao, pokazalo se da je cijena već spomenutih 32 milijuna eura. Do različitih vrijednosti došlo je i zbog razlika u vrijednosti koje se pojavljivale u pismu namjere (anonimno dostavljeno pojedinim političkim strankama), osnovnom ugovoru, te dodatku na ugovor. Erjavec je, naime, najprije u listopadu 2018. potpisao međuvladin ugovor o kupovini 38 lakih oklopnih vozila 4*4 s daljinski upravljanim oružnim sustavom u vrijednosti od 15,7 milijuna eura bez PDV-a. Potom je potpisao još i dodatak ovom ugovoru, koji se odnosio na kupovinu i daljinskih oružnih sustava u vrijednosti od 11,4 milijuna eura bez PDV-a. Kada su se uključili i troškovi prijevoza i PDV došlo se do ukupne vrijednosti posla od 32 milijuna eura, odnosno iznosa od oko 842.105 eura po vozilu (oko 6,34 milijuna HRK po vozilu). Erjavčevo je opravdanje bilo da se radi o vozilima koja imaju jednaku konfiguraciju kao i vozila namijenjena američkoj vojsci, „što znači da smo ih kupili za najmanju moguću cijenu. To u praksi znači da smo za 38 vozila s oružnim sustavima platili približno 50 posto procijenjene vrijednosti usporedivih vozila“. Erjavec je još napomenuo da je riječ o najnovijoj generaciji i najmodernijim oklopnim vozilima u ovoj klasi 4*4, a koja još nisu testirana ni u jednoj vojsci. To je dovelo do novih sumnji treba li baš Slovenska vojska biti prva koja će testirati ova vozila, te da ova nabava nije u skladu s investicijskim dokumentima Ministarstva obrane ni Slovenske vojske.

Prije nego je krenuo u direktne dogovore sa SAD-om o nabavi Oshkosh lakih oklopnih vozila, Karl Erjavec je stopirao kupovinu 56 vozila 8×8 Boxer njemačko-švicarskog proizvođača Rheinmetall, dogovorenu u vrijeme njegove prethodnice Andreje Katič. Nakon što je slovenska Vlada i formalno potvrdila odustajanje od Boxera, Erjavec je obrazložio da je postupak nabave bio loše vođen, s višegodišnjim financijskim obvezama za Vladu RS, i s nepostojećim zakonskim okvirom potrebnim za nabavu nove opreme. Tu je prije svega mislio da zastarjele zakonske akte s područje obrane te, kako je rekao, na zastarjelu taktičku studiju o bojni koju Slovenska vojska treba deklarirati za NATO. „Moram, međutim, odbaciti sve medijske indicije o tome da je razlog za odgodu nabave korupcija“, rekao je tada Erjavec, insistirajući da se radi o odgodi, a ne o trajnom odustajanju od nabave Boxera. „Generalštab Slovenske vojske radi novu taktičku studiju o potrebama vojske, a treba provjeriti i kakvi su nam kapaciteti za održavanje i servisiranje takvih vozila želimo li formirati oklopnu borbenu skupinu razine bojne“, rekao je Erjavec.

Samo 6 mjeseci kasnije, Karl Erjavec iznenadio je slovensku javnost objavom o postinutom dogovoru sa SAD-om po pitanju nabave JLTV 4*4 američkog proizvođača Oshkosh.

*Photo: MORS (osim zadnje)

Zastarjeli i istrošeni Turbolet L-410, te ovisnost o tuđem zračnom transportu u jeku pandemije bolesti Covid-19 nagnali su Sloveniju na ozbiljno razmatranje nabave novog transportnog aviona. To je postao jedan od ciljeva modernizacije pri izradi novog Zakona o obrambenim investicijama (odnosno, Zakona o osiguravanju sredstava za investicije u Slovenskoj vojsci u godinama 2021.-2026.), da bi krajem prošloga tjedna, u petak 15. siječnja, bilo i službeno objavljeno – kupit će se transportni zrakoplov C-27J Spartan talijanskog proizvođača Leonardo (koji je svojedobno i u Hrvatskoj bio u krugu mogućih zamjena za neoperativne An-32). Slovenija je već neko vrijeme pokazivala ozbiljan interes upravo za ovaj transportni avion, a u nekoliko prošlotjednih priopćenja slovenska Vlada i Ministarstvo obrane objasnili su kako je do tog izbora došlo.

Projektna skupina Ministarstva obrane Republike Slovenije istaknula je pitanje ispunjavanja vojno-tehničkih zahtjeva kao ključni preduvjet za odluku o kupovini taktičkog transportnog zrakoplova, kao i izvedivost takve kupovine sa stajališta dugoročnog održavanja. Provedeno je istraživanje tržišta u kojem su sudjelovali proizvođači i korisnici potencijalnih tipova ransportnih zrakoplova, i to u kategoriji lakih aviona C-295 CASA proizvođača Airbus i C-27J Spartan proizvođača Leonardo, te u kategoriji srednjih C-130J-30 Super Hercules proizvođača Lockheed Martin i C-390 Millennium proizvođača Embraer, te A-400 proizvođača Airbus. Prije konačne odluke, ispitano je i korisničko iskustvo vojski u državama koje već koriste spomenute tipove letjelica.

Na temelju dobivenih podataka pripremljena je analiza postizanja minimalnih vojno-tehničkih zahtjeva u okviru letnih i teretnih kapaciteta, kao i ekonomska analiza investicijskih troškova tijekom vijeka trajanja zrakoplova, pri čemu su predstavljene prednosti i nedostaci svake verzije. I tu Slovenci nisu otkrivali toplu vodu, već su došlo do jednostavnog zaključka: što je veći zrakoplov to je veći volument i nosivost tereta, a isto vrijedi i za troškove – za veći zrakoplov veća je cijena i trošak održavanja, kao i trošak operativnog djelovanja. Tu je na koncu djelovala ona naša stara fraza o priuštivosti – omjer ekonomske isplativosti investicije u usporedbi s učinkovitošću aviona i financijskim sredstvima.

Na temelju rezultata analize stanja zračnog transporta Slovenske vojske, utvrđenih potreba i ekonomske opravdanosti same investicije, kao i činjenice da se i nadalje planira prijevoz većih masa i dimenzija tereta kroz strateške NATO programe zračnog prometa SAC (Strategic Airlift Capability) i SALIS (Strategic Airlift International Solution), u samu završnicu ušla su dva tipa aviona, a stručna skupina MORS-a odlučila je da je Leonardov C-27J Spartan najbolja opcija. Pritom je Ministarstvo obrane RS naglasilo da izgradnja nacionalne sposobnosti vertikalnog transporta neće zamijeniti sudjelovanje Republike Slovenije u strateškim programima zračnog transporta, već će se s njima nadopunjavati.

C-27J Spartan

Ako je ikako moguće, predlažu slovenski stručnjaci, transportni zrakoplov C-27J Spartan treba nabaviti od Talijanske Republike putem mehanizma „država s državom“ (ili u Hrvatskoj dobro poznati G2G), na čemu je odmah počela raditi Uprava za logistiku MORS-a. „Cilj nam je transparentna kupovina ključne opreme za Slovensku vojsku, bez posrednika, i s pružanjem sveobuhvatne usluge (obuka, osiguranje rezervnih dijelova, održavanje tijekom cijelog razdoblja korištenja), u najkraćem mogućem roku i s osiguranim financijskim sredstvima“, stoji u priopćenju slovenskog Ministarstva obrane. Na taj način,smatraju u MORS-u, putem G2G nabave izbjegavaju se potencijalni rizici od korupcije, a budući je Italija korisnik odabranog transportnog aviona – putem G2G ugovora Slovenija namjerava dogovoriti i logistiku, rezervne dijelova, održavanje tijekom životnog ciklusa, te obuku pilota. Za operativno djelovanje novog slovenskog transportnog aviona u trenutku isporuke morat će se osigurati odgovarajući infrastrukturni uvjeti, prije svega izgradnja novog hangara.

C-27J Spartan

Ovaj taktički prijevoz koristit će se primarno u 3 svrhe: (1) premještanje snaga Slovenske vojske na područje djelovanja i iz područja djelovanja kući, (2) osiguranje izdržljivosti snaga SV u izvršavanju borbenih ili humanitarnih zadaća, te (3) medicinska evakuacija snaga SV i evakuacija građana, uključujući i spašavanja izoliranog osoblja (Personal Recovery – PR). Slovenija bi Spartana zasigurno najviše koristila za prijevoz svojih vojnika u NATO misiju KFOR na Kosovu, ali bi ga navodno bila voljna “posuditi” i drugim saveznicima unutar NATO-a.

Kupovinom jednog zrakoplova C-27J Spartan Republika Slovenija će djelomično ispuniti preuzete ciljeve sposobnosti u okviru NATO saveza, no s dva takva zrakoplova u potpunosti bi se postigli zadani ciljevi. O tome će se očito još razmišljati, posebno uzme li se u obzir da, prema dosadašnjim iskutvima, cijene pada uzme li se više od jednog komada iste tehnike, gdje se Spartana procijenjuje na oko 60 milijuna eura.

Postupak nabave započet će čim Ustavni sud Republike Slovenije donese odluku o Zakonu o osiguravanju sredstava za investicije u Slovenskoj vojsci u godinama 2021.-2026. Slovenska opozicija se, naime, protivila ovom zakonu, pa je stranka Ljevica podnijela zahtjev za preispitivanje ustavnosti: „Ti bi ugovori (o kupovini nove vojne opreme, op.a.) predstavljali veliko financijsko opterećenje za Republiku Sloveniju u godini u kojoj još nisu usvojeni državni proračuni“, navodi se u zahtjevu za ocjenu ustavnosti. Ljevica traži referendum o dodatnim ulaganjima u obranu, a suspenzijom Zakona o obrambenim ulaganjima suspendiralo bi se i sklapanje novih ugovora. Ustavni sud je 10. siječnja privremeno zaustavio provedbu Zakona o obrambenim ulaganjima jer je, smatra Sud, Vlada površno procijenila sigurnosne prijetnje i potrebu za ulaganjima. Među ostalim, Vlada je u svom očitovanju Ustavnom sudu navela da bi obustava provedbe Zakona o obrambenim ulaganjima utjecala na modernizaciju vojarni i druge infrastrukture, no Ustavni sud u preliminarnoj odluci navodi da Vlada nije obrazložila na koji bi se način zaustavila planirana modernizacija vojarni budući da je usvojen proračun za obranu koji Ministarstvu obrane daje otvorene ruke. Janšina Vlada je nadalje „ozbiljnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti“ vidjela u mogućem porastu broja migranata i s time povezanim aktivnostima organiziranog kriminala, no Ustavni sud smatra da Vlada nije prikazala konkretne okolnosti zbog kojih bi se moglo opravdano zaključiti da se u vrlo bliskoj budućnosti može očekivati pogoršanje sigurnosne situacije, te kako bi predstojeći ugovori o kupovini nove vojne opreme pridonijeli učinkovitom upravljanju sigurnosnim krizama u bliskoj budućnosti (pod uvjetom da se one zaista i dogode).

Konačna odluka Ustavnog suda očekuje se do kraja siječnja, a Ministarstvo obrane Slovenije već je javno upozorilo da će svako otezanje donošenja konačne odluke rezultirati kašnjenjem u provedbi projekata modernizacije Slovenske vojske, čime će nastati nepopravljive posljedice za sigurnost i međunarodni kredibilitet Slovenije. Po ocjeni domaćih i stranih stručnjaka, upozorava MORS, Slovenska vojska već neko vrijeme ne djeluje u skladu sa 128. člankom Ustava Republike Slovenije, jer nije sposobna provesti obranu Republike Slovenije na njenom teritoriju, te je u suprotnosti s ustavnim člancima 3a i 8 jer ne ispunjava svoje međunarodne obveze u kontekstu osiguranja kolektivne sigurnosti. Ministarstvo obrane zato poziva Ustavni sud da donese konačnu odluku u najkraćem mogućem roku, jer bi se u suprotnom otegnulo razdoblje ključnih ulaganja u SV, te bi se dodatno produbila trenutna protuustavna situacija. Ostane li Ustavni sud pri svom preliminarnom mišljenju, u pitanje neće doći samo nabava transportnog zrakoplova za Slovensku vojsku, nego i transportnih helikoptera, borbenih vozila, topničkih sustava, sredstava protuzračne obrane, i raznog drugog naoružanja koje se predviđa nabaviti u narednih 5 godina.

Finski sud okruga Hämeenlinna jučer je osudio dvojicu vodećih ljudi finskog koncerna Patria za kaznena djela podmićivanja u poslu prodaje borbenih oklopnih vozila Patria AMV Republici Hrvatskoj. Pri tome su izvršni dopredsjednik tvrtke Patria Vehicles Heikki Hulkkonen i svojedobni zastupnik poduzeća Patria za Hrvatsku Reijo Niittynen (koji je djelovao i kao zastupnik poduzeća Patria u Sloveniji) osuđeni svaki na po 20 mjeseci uvjetne kazne zatvora. Treći optuženi, svojedobni direktor prodaje poduzeća Patria Tuomas Korpi, oslobođen je optužbi. Ujedno, budući je vrijednost posla finske Patrie i hrvatskog Đure Đakovića iz 2007. bila 112 milijuna eura, samo poduzeće Patria u Finskoj će morati platiti još i 297.000 eura kazne. Navodno je u optužnici bila sadržana i tvrdnja kako su osuđenici posredovanjem Hans-Wolfganga Riedla i Waltera Wolfa odvojili oko 1,6 milijuna eura za mito u Hrvatskoj (uz izričito spominjanje tadašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, glavnog izvršnog direktora u “Đuro Đaković Specijalna vozila” Bartola Jerkovića i bivšeg premijera Franje Gregurića – što je iz Hrvatske višekratno bilo osporavano). Sve su te sudske odluke navodno bile donesene jednoglasnom odlukom sudskoga vijeća, a još nisu pravomoćne.

Ipak predmet službene istrage u RH?

Sudski postupak protiv optuženih za ovaj slučaj korupcije u Hrvatskoj trebao je prvotno započeti tijekom 2013. godine, paralelno sudskom postupku za slučaj Patria u Sloveniji. Dapače, tijekom ljeta 2013. moglo se čuti i o planovima da se za slučajeve i Slovenije i Hrvatske vodi jedan objedinjeni postupak. No, da to neće biti moguće postalo je jasno ako ne ranije a ono je krajem 2013. godine – kada je umro sudac upoznat s postupkom, te se za procesuiranje sumnjivih poslovnih praksi u Hrvatskoj moralo pristupiti biranju novog sudskog vijeća pri sudu okruga Hämeenlinna. Nakon neuspjeha pri finskom procesuiranju optužbi o korupciji za poslovanju Patrie u Sloveniji finski su državni odvjetnici početkom ožujka prošle godine tražili da se o slovenskom slučaju odlučuje ponovo, ali ovoga puta u kompletu sa sličnim tvrdnjama po pitanju poslovanja Patrie u Hrvatskoj – što je kao zahtjev bilo odbijeno 2. srpnja 2014. godine, o čemu smo pisali i na portalu Obris.org. Dok već godinama nema naznaka ikakvom ozbiljnom postupanju hrvatskih vlasti po pitanju sumnji oko posla s BOV Patria, suđenje u slučaju sumnje na korupciju u Hrvatskoj s finske strane započelo je u jesen prošle godine.

Kako smo već spomenuli, neuspjeh u tamošnjem procesuiranja posla u Sloveniji finski tužitelj Jukka Rappe pokušao je početkom ožujka 2014. sanirati zahtjevom za spajanje postupaka za Sloveniju s tada još predstojećim za Hrvatsku, što je propalo u srpnju prošle godine. Time je finskim vlastima ostao samo još redoviti žalbeni postupak za sudsku odluku o poslovanju Patrie u Sloveniji – o čemu će se raspravljati idućeg utorka, 24. veljače, pri Prizivnom sudu u mjestu Turku. Dakle, riječ je tu o žalbenom postupku za suđenje koje je u Sloveniji već dovelo do osuđujućih presuda, upravo temeljem aktivnosti istih ovih već spomenutih finskih privrednika – koji su u samoj Finskoj bili oslobođeni optužbi temeljem nedostatka dokaza, da bi se onda sad našli prvostupanjski osuđeni za navodno slična postupanja u Hrvatskoj. Taj bi redoviti žalbeni proces sada trebao trajati do 9. travnja ove godine, s prosječno po dva ročišta tjedno, na kojima će tužiteljstvo i obrana nadležnome sudu ponovo predstaviti svoje dokaze. “Situacija je sada vrlo zanimljiva, s obzirom na sličnost stvari u oba ova slučaja” kazao je tužitelj Rappe. Iste su osobe optužene u oba ova slučaja, u Sloveniji kao i u Hrvatskoj, slični su bili i marketinški projekti, a prodaja je izvedena u približno istome periodu i na vrlo sličan način, još je dodao Rappe.

Walter Wolf segment slučaja

Walter Wolf – kontroverzni poduzetnih bujnih austrijskih, kanadskih, slovenskih i hrvatskih veza

U više ogranaka sudskih postupaka oko slučaja Patria spominje se i Walter Wolf, danas 76-godišnji austrijski državljanin slovenskoga podrijetla, koji se obogatio naftnim poslovima u Kanadi (čiji je također državljanin, uz navodno i hrvatsko državljanstvo). On je bio suoptuženik na slovenskome suđenju u slučaju Patria – procesu koji je započeo 2010. godine, da bi u lipnju 2013. godine završio presudom bivšem predsjedniku Vlade Slovenije Janezu Janši (kazna od dvije godine zatvora), te Tonetu Krkoviču i Ivanu Črnkoviču (po 22 mjeseca zatvora) – dok su postupci protiv Waltera Wolfa i Jožeta Zagožena bili izdvojeni iz osnovnog sudskog procesa.

Waltera Wolfa tada se teretilo da je tijekom svog posredovanja u poslu vojne nabave oklopnih vozila iz 2006. godine (prvi mandat Janeza Janše) sudjelovao u predaji finskoga mita. Njegov je odvjetnik izjavio: “On u aferi Patria nije nikoga podmitio i posredovao je samo u kupovini oklopnih vozila, a ne oružja, a posredovao je samo među poslovnim partnerima“. No, to Wolfu nije i jedini nedavni susret s regionalnim pravosuđima. Njemu se na suđenju povodom “slučaja Patria” u Austriji na teret stavljalo i da je s lobistom Hans-Wolfgangom Riedlom sačinjavao zločinačku organizaciju s ciljem davanja mita i utaje poreza,  zbog čega je Riedl početkom travnja 2013. u Beču i osuđen na tri godine zatvora (uz još 850.000 eura kazne te oduzimanje 1,4 milijuna eura stečenih na ime provizija), dok Wolfu presuda nije bila izrečena zbog odsutnosti.

Istog tog Wolfa je Županijski sud u Karlovcu 2008. godine proglasio krivim za poticanje na kazneno djelo zloporabe položaja i ovlasti u slučaju poduzeća Karlovačka industrija obuće (KIO), gdje je kao vlasnik navodno utjecao na direktora poduzeća da novce od pojedinih tražbina poduzeća uplaćuje na njegov privatni račun. Presudu na kaznu zatvora u ovom je slučaju Vrhovni sud RH ukinuo te vratio na ponovno suđenje – koje je pred sudom u Karlovcu trebalo započeti u lipnju 2013. godine. No, i tu se Wolf prestao pojavljivati, navodno iz zdravstvenih razloga, te je postupak odložen. Protiv Wolfa hrvatske su vlasti u veljači 2014. raspisale internu tjeralicu (znajući da on nije u RH), da bi 21. siječnja ove godine tome dodale i međunarodnu tjeralicu – koja se samo nadovezala na  raniju slovensku međunarodnu tjeralicu, te Europski uhidbeni nalog, raspisan u ožujku 2013. godine pred Općinskim sudom u Ljubljani (povodom slovenske grane “afere Patria”). Napomenimo da se Walter Wolf posljednjih godina na sve ove sudske postupke nije odazivao iz navodnih zdravstvenih razloga, dok su ostale zabilježene i njegove tvrdnje kako će se u Sloveniju vratiti po ozdravljanju.

Detalji slovenske potjernice za Walterom Wolfom

Kako je 20. siječnja ove godine javnosti priopćio Markus Singer, Wolfov austrijski odvjetnik, temeljem tog slovenskog zahtjeva za uhićenje Walter Wolf je tog dana bio i uhapšen u Kanadi. Dok tamošnje vlasti razmatraju njegovo izručenje, moglo se čuti i da je Wolf u kritičnom zdravstvenome stanju, te da su kanadski kardiolozi potvrdili njegovu nesposobnost za zatvor. Upravo je ta okolnost važna za moguću odluku – bilo o njegovom ostanku u Kanadi (uz zahtjev o puštanju iz pritvora koji je bio praćen i nuđenjem jamstva), ili o njegovom izručenju – u Austriju (kako bi to navodno mogla tražiti obrana Waltera Wolfa), u Sloveniju (po zahtjevu slovenskog pravosuđa radi slučaja Patria), ili pak u Hrvatsku (prema međunarodnoj tjeralici raspisanoj dan nakon njegova uhićenja u Kanadi), koja bi tu vjerojatno ipak na red došla nakon Slovenije.

Dok je Wolf tvrdio kako su traženja Slovenije u ovom slučaju “politički motivirana“, a da “takozvana afera Patria” predstavlja tek izgovor za njegov politički progon, od njegova se austrijskog odvjetnika moglo čuti: “Mislim da će postupak u Austriji biti pošteniji. U Sloveniji ne bi bilo tako, budući da ondje teče politički proces u kojem se suprotstavljeni politički tabori međusobno blate, a g. Wolf se našao između dvije vatre“. Ujedno se od odvjetnika Singera čulo i: “Nadam se da ću uspjeti spriječiti njegovo izručenje Sloveniji i da će on biti izručen Austriji. Gospodin Wolf bi slovenskim tužiteljima tu mogao predstaviti svoje mišljenje i istinu o tome tko je zaista odgovoran za zločinačke spletke u Sloveniji. Njegovo poznavanje okolnosti u pozadini tih događanja će ovdje biti mnogo bolje cijenjeno, budući da u Sloveniji ni jednoj od umiješanih strana nije u interesu da g. Wolf kaže istinu“.

Walter Wolf je po uhićenju u Kanadi bio priveden pred Vrhovni sud Britanske Kolumbije, na prvo saslušanje u postupku izručenja. Sutkinja suda u Vancouveru odlučila je 29. siječnja o njegovom puštanju na slobodu uz polaganje jamstva od 1,2 milijuna CAD (oko 840.000 eura), dok je odlučivanje o ovoj stvari odgođeno do ročišta zakazanog za 22. ožujka ove godine. Čitav ovaj postupak po slovenskome zahtjevu za izručenje mora biti okončan prije 10. kolovoza ove godine, kada nastupa apsolutna zastara ovog postupka – što je vjerojatan ishod postupka u kojem Kanada poznaje i više žalbenih stupnjeva.

Janša sudski protiv novinara

Janez Janša pred sudom u Ljubljani, 23. rujna 2011. godine

Među ostalim stvarima spomenimo još i pravnu bitku u koju se upustio Janez Janša, bivši premijer Republike Slovenije. On je pred slovenskim sudom tužio finskog novinara Magnusa Berglunda, finsku televiziju YLE i nekadašnjeg prvog čovjeka slovenske policije Bojana Potočnika za naknadu štete koju je doživio emitiranjem televizijske emisije “Istina o Patriji”. Pri tome, Janšino traženje većeg iznosa u eurima nije naišlo na podršku ni Okružnog, kao ni višeg nadležnog suda, koja su oba potvrdili stav “… da je novinar Berklund pri pripremanju emisije postupao savjesno, i u skladu s važećim europskim standardima izvještavanja“. Zbog toga novinar nije dužan povlačiti ikakvih izjava, ni plaćati ikakvih naknada – dok je na tužitelju ostalo i snošenje troškova sudskoga postupka. Tih se troškova tijekom ukupnog sudovanja nabralo 27.852 eura, od čega Janša Fincima mora vratiti 15.409 eura, a Potočniku 12.443 eura.

Finski novinar Magnus Berglund

No, ovo je tek kraj dugog i trnovitog sudovanja, koje je započeto tužbom Janeza Janše protiv Berglunda, televizije YLE, policajca Potočnika, te direktora poduzeća “Sistemska tehnika” Milana Švajgera – a radi izjava emitiranih 1. rujna 2008. godine, samo nekoliko tjedana pred parlamentarne izbore u Slovenije. Janša je od svih njih tražio ukupno 1,5 milijuna eura, te povlačenje izjava danih za spornu televizijsku emisiju – da bi u prvome navratu dobio na sudu, u prosincu 2011. godine. Tom je prilikom Okružni sud u Ljubljani dosudio da Berglund i televizija YLE moraju platiti 15.000 eura i povući izjave (o tome da je osoba “J.J” iz Patrijinih dokumenata upravo Janez Janša, i da je Patria tu potkupila slovenskog predsjednika Vlade), da Potočnik mora Janši platiti 6.500 eura i povući svoje tvrdnje o tome da je Janša ometao istragu oko slovenske kupovine oklopnih transportera, dok je za Švajgera sud već tu pravomoćno odbio tužbene zahtjeve. No, ta je prvostupanjska presuda u prosincu 2013. godine srušena u žalbenome postupku, a čitava je stvar vraćena Okružnome sudu na ponovno odlučivanje.

Bojan Potočnik, od 2005. pa do 2007. na dužnosti Generalnog direktora policije u Sloveniji

Pri ponovljenom postupanju po tužbi, Okružni sud je 8. travnja 2014. objavio da u potpunosti odbacuje tužbeni zahtjev Janeza Janše, ujedno potvrdivši tek prvotnu odluku o sudskome odbacivanju tužbenih zahtjeva prema Milanu Švajgeru iz “Sistemske tehnike”. Nakon žalbe na ovu novu sudsku odluku, sredinom siječnja ove godine donesena je i već spomenuta odluka nadležnog prizivnog suda, koji je potvrdio tu drugu po redu presudu Okružnoga suda u Janšinome slučaju. Rad novinara Berglunda je tu označen kao njegovo mišljenje, odnosno komentar o stvari, a ne kao tvrdnju o činjenicama, što je ustanovljeno i za tvrdnje Bojana Potočnika – dok nije ustanovljena namjera štećenja Janši, kao ni trpljenje duševnih boli koje bi mogle biti osnovom za priznavanje tužiteljeva odštetnog zahtjeva. Ovo gledanje na slobodu iskazivanja mišljenja – pravo na iskazivanje vrijednosnih sudova, koji pak mogu biti točni ili ne – u skladu je s praksom Europskog suda za ljudska prava, koji posebno štiti subjektivnu slobodu govora u slučajevima kada se radi o temi od javnoga interesa (što je po mišljenju slovenskih sudova “afera Patria” zasigurno bila). Spomenimo još i da je jednako po finskog novinara završio i vezani kazneni postupak u Sloveniji – gdje je slovensko državno odvjetništvo početkom svibnja 2014. odustalo od progona po službenoj dužnosti, da bi onda početkom rujna prošle godine tu nastupila i apsolutna zastara za ovlaštenje Janše i Bavčara da novinara Berglunda nastave goniti kao supsidijarni tužitelji.

Može li slučaj Patria u Sloveniji na početak?

Janez Janša, Tone Krkovič i Ivan Črnkovič su zbog korupcije pri poslu prodaje finskih oklopnih vozila Sloveniji osuđeni na zatvorske kazne. Sva trojica su se na presude žalili – krajem travnja 2014. te je presude potvrdio Viši sud u Ljubljani, da bi 1. listopada to isto učinio i Vrhovni sud Republike Slovenije, odbivši utemeljenost njihova zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Na to je osuđenoj trojci preostala još i žalba Ustavnome sudu Republike Slovenije, koji o tim žalbenim zahtjevima posljednjih tjedana aktivno odlučuje – dok ne bi čudilo da nakon toga čitav ovaj slučaj završi i pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu.

No, imajući u vidu da ti postupci upravo traju, treba spomenuti da je Ustavni sud Slovenije 12. prosinca prošle godine u slučaju Janša donio odluku kojom privremeno odgađa izvršenje presude Vrhovnoga suda, koji je već prije potvrdio osuđujuću presudu. Tom je privremenom odlukom Janši dopušteno da svoje vrijeme do donošenja konačne sudske odluke provodi na slobodi. Za Krkoviča i Črnkoviča, preostalu dvojicu žalitelja, još nije donesena nikakva odluka – ni o privremenom izdržavanju kazni, kao ni o tome jesu li njihove ustavne tužbe osnovane te će biti uzete u postupanje. O ovim žalbenim zahtjevima odlučuje vijeće od samo osam od ukupno devet sudaca, budući se jedan od njih izuzeo iz odlučivanja. O ikakvoj satnici donošenja odluka  praktično se ne može spekulirati, budući se iz suda i usprkos višekratnom raspravljanju stvari moglo čuti kako odlučivanje o suštini slučaja ne treba očekivati još mjesecima.

Inače, posao s oklopnim vozilima Patria bio je najveći vojni posao sklopljen u samostalnoj Sloveniji, vrijedan oko 278 milijuna eura. To što je kasnije postalo poznato kao “slučaj Patria” u Sloveniji su 2008. razotkrili već spomenuti novinar Magnus Berglund iz Finske te njegov slovenski kolega Blaž Zgaga. Temeljem njihova rada je ugovor Slovenije s Fincima raskinut tijekom 2012. godine, a Slovenija je umjesto prvotno planiranih 135 vozila na kraju kupila njih samo 30, o čemu smo pisali i na portalu Obris.org. Što se Hrvatske tiče, RH je 2007. godine ukupno kupila 84 BOV Patria za oko 112 milijuna eura, te je 2008. još dokupila 42 vozila za oko 68 milijuna eura – ikakvih domaćih pravnih epiloga čitavog ovog slučaja još nema, a i službenih te ozbiljnih reakcija je malo.

Nakon podužeg postupka, Okružni sud u finskome mjestu Hämeenlinna oslobodio je 30. siječnja ove godine petoricu visokih predstavnika tvrtke Patria svih optužbi za podmićivanje u Sloveniji – ustvrdivši kako finsko Državno odvjetništvo nije uspjelo dokazati navode iz svojih optužnica. Na tu se odluku Državno odvjetništvo onda i žalilo nadležnom prizivnome sudu početkom ožujka, ujedno tražeći da se o slovenskome slučaju odlučuje ponovo, ali ovoga puta u kompletu i sa sličnim tvrdnjama po pitanju poslovanja Patrije u Hrvatskoj. Do ovog je zahtjeva za spajanjem došlo temeljem tvrdnji tužitelja da je upravo radi odvojenosti ta dva postupka došlo do situacije u kojoj oni nisu mogli izvesti sve relevantne dokaze (posebno one usmene). Da je Prizivni sud u mjestu Turku postupio po ovome zahtjevu optužbe – automatski bi u vodu pala i prvostupanjska presuda po pitanju tvrtke Patria u Sloveniji, pa bi i tu suđenje onda moralo krenuti kompletno iznova. No, srijeda 2. srpnja ove godine nije bila baš sretna za finske državne odvjetnike – posebno one na jugozapadu Finske, pred Prizivnim sudom u gradu Turku, koji je odlučio ne izaći u susret njihovim zahtjevima.

Kako je javnosti priopćeno u pisanom priopćenju ovoga suda – dok s jedne strane novi usmeni te pismeni dokazi govore u prilog povrata “slovenskog slučaja” na ponovno odlučivanje pred prvostupanjskim sudom, s druge strane protiv toga stoji više kašnjenja u pojedinim dosadašnjim pravnim potezima državnih odvjetnika, kao i porast sa svim tim vezanih procesnih troškova. Nije za zanemariti ni stav koji je također iznio spomenuti Prizivni sud – da u kaznenim predmetima zapravo nema pravnih ograničenja da i sam prizivni sud ne izvede te preispita nove dokaze u žalbenome postupku – na što, kako izgleda, finsko državno odvjetništvo nije bilo spremno. Uz to, povratkom na ponovno prvostupanjsko postupanje čitavog slučaja mogućih koruptivnih radnji tvrtke Patria u Sloveniji, mnoge bi procesne radnje zapravo bile ponavljane – što bi otezalo postupak. Za Prizivni sud u gradu Turku ta se činjenica činila suprotnom finskome ustavu i Europskoj konvenciji o ljudskim pravima.

Finsko pravosuđe na djelu, veljača 2011. godine

Dakle, nakon podrobnog pretresanja podnesene žalbe, Prizivni je sud odlučio da nema zadovoljavajućih razloga da se slučaj vrati natrag na prvostupanjski Okružni sud – što nije utjecalo na potrebu da se još odlučuje i o ostalim točkama žalbe finskih državnih odvjetnika po pitanju “slovenskog slučaja”, ali sada u redovitom žalbenome postupku. Dok se finski sud još u rujnu prošle godine odlučio na spajanje kaznenih postupaka oko prodaje borbenih oklopnih vozila Patria Sloveniji i Hrvatskoj – o ovoj se odluci također krenulo odlučivati iznova nakon smrti u ovome slučaju iskusnog glavnog suca Juhanija Hirvonena, krajem mjeseca studenoga 2013. godine. Ako se tu nešto bitno ne promijeni, suđenje u Finskoj za “hrvatski slučaj” vezan uz poslovanje tvrtke Patria trebalo bi započeti u rujnu ove godine.

Hrvatski dio postupka

Tijekom proteklih mjeseci ustrajno se u pojedinim medijima moglo čuti kako spomenuto suđenje u Finskoj na ovaj ili onaj način izravno gađa put bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića. On je te optužbe konzistentno odbijao, tvrdeći da od tri navodna posrednika pri podmićivanju (Wolfgang Riedl, Franjo Gregurić i Bartol Jerković) poznaje tek Gregurića, ali i to površno. Na sve navodne tvrdnje finskih vlasti Mesić je odvraćao:

“Oduvijek je za sve procese nabave vojne opreme isključivo bilo nadležno Ministarstvo obrane. Moja jedina veza s procesom bila je činjenica da je jedan od članova stručne skupine koju je MORH osnovao bio moj tadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost Vlatko Cvrtila. No, čak ni to ne stoji, jer je u trenutku donošenja odluke on bio u Americi“.

Pri tome, on se pozivao i na činjenicu kako je čitav “slučaj Patria” u Hrvatskoj uslijedio nakon “slučaja kamioni” – a kako je obje ove sporne nabave vodio isti ministar obrane (tada Berislav Rončević), Mesić tvrdi da niti teorijski nije mogao utjecati na kasniju nabavu oklopnih vozila, budući je njihov međusobni odnos bio ozbiljno narušen vremenski ranijim “slučajem kamioni”. Za to vrijeme, na ovu se temu iz službenih izvora RH čulo bitno manje jasnih stavova.

Mesić se posebno osvrnuo i na navode finskih medija, prema kojima je finski državni odvjetnik Jukka Rappe na pripremnome ročištu navodno ustvrdio da je čak pet posto iznosa cjelokupnog posla tvrtke Patria u Hrvatskoj (ukupno oko 112 milijuna eura) bilo namijenjeno mitu – dva posto tadašnjem direktoru poduzeća “Đuro Đaković Specijalna vozila” Bartolu Jerkoviću, a po jedan posto sada bivšem hrvatskom predsjedniku Mesiću i bivšem premijeru Franji Greguriću. Uz to, Rappe je navodno ustvrdio da se radi o vrlo složenom slučaju jer su tu neki računi bili krivotvoreni, te da finsko tužiteljstvo ne zna niti kome je novac tu stvarno bio isplaćen.

Nakon prvih izjava na ove optužujuće navode, od kojih ovdje i citiramo onu od 22. svibnja:

“Prema saznanjima koja imam, moje ime u cijeloj priči o Patriji pojavilo se temeljem razgovora nekog iz uprave Patrije i jednog od tih njihovih lobista. Lobist je ustvrdio da poznaje Franju Gregurića, da je Gregurić u dobrim odnosima sa mnom, a da ja, tobože, imam utjecaj na jednog generala. I to je to. Je li to dokaz? Kakvi su to pravni standardi da se nekoga temeljem razgovora trećih osoba dovodi u vezu s tako ozbiljnim kaznenim djelom? Upravo zbog toga i očekujem da će mi se na kraju Finska ispričati“,

Mesić je oštro krenuo u svoju obranu – prvo je 26. svibnja ove godine iz Finske zatražio službene potvrde o ovim izjavama spomenutog državnog odvjetnika, da bi onda krenuo i dalje. Putem Veleposlanstva Republike Finske u Zagrebu on je 12. lipnja ove godine uputio finskom Državnom odvjetništvu, odnosno tamošnjem glavnom državnom odvjetniku Jukki Rappeu – zahtjev za očitovanjem po pitanju medijskih nagađanja, da li protiv njega u Finskoj postoji optužnica ili ne. Na to je pitanje Mesiću stigao i odgovor, objavljen na njegovim internetskim stranicama 19. lipnja 2014. godine, kojim su se Finci službeno ogradili od medija i njihovih špekulacija po ovome pitanju:

“Služba finskog Tužiteljstva željela bi, u vezi s pismom što ga je g. Stjepan Mesić uputio 12. lipnja 2014., naglasiti sljedeće. Jedina pisana izjava za medije državnog tužitelja g. Jukke Rappea u vezi sa slučajem dana je 28. lipnja 2013. Ta je izjava dostavljena g. Mesiću na njegovo traženje izraženo u pismu od 26. svibnja 2014., a uz posredovanje finskoga veleposlanstva u Zagrebu. Služba Tužiteljstva nema dokumentiranu nikakvu drugu komunikaciju s medijima u vezi sa slučajem.

Kao što se vidi iz relevantnih dokumenata što se odnose na slučaj, finska služba Tužiteljstva u svojoj optužnici tereti isključivo finske osumnjičenike u slučaju, a kao što je dogovoreno sa zajedničkom istražiteljskom skupinom sastavljenom od predstavnika iz Finske, Austrije i Hrvatske. Slijedom toga, optužnica ne sadrži nikakvu optužbu protiv g. Mesića kojom bi se tvrdilo da je on primio mito, niti je finsko Tužiteljstvo dalo ikakvu izjavu kojom bi se tvrdilo da je to bio slučaj.

Dapače, služba finskog Tužiteljstva ne daje nikakve izjave kojima bi se mogla uplitati u istrage u Austriji, ili Hrvatskoj, ili utjecati na njih. Za bilo kakve zaključke koje su predstavnici bilo kojih medija mogli izvući na temelju pokretanja postupka pred sudom u Finskoj i njihovo dovođenje u vezu s istragama u Austriji, ili Hrvatskoj, isključivo su odgovorne osobe koje su u pitanju“.

Za to vrijeme u Sloveniji…

Oko 3.000 simpatizera otpratilo je Janeza Janšu u Dob

Dok se Stjepan Mesić prilično glasno i aktivno bori s insinuacijama oko njegove odgovornosti za korupciju pri nabavi borbenih oklopnih vozila Patria u Hrvatskoj – u Sloveniji je situacija ponešto drugačija. Naime, svojedobni slovenski premijer Janez Janša osuđen je u lipnju prošle godine za primanje mita u sličnom poslu nabave oklopnjaka za Sloveniju na bezuvjetnu zatvorsku kaznu od dvije godine. Nakon što je drugostupanjski sud krajem travnja 2014. potvrdio ovu presudu, da bi onda i slovenski Ustavni sud odbacio njegove žalbe – Janša je 20. lipnja ove godine počeo i odsluživati dosuđenu mu zatvorsku kaznu.

No, već se sada može reći da njegovo služenje kazne zapravo i ne teče na normalan način, budući da se pred zatvorom u gorenjskome mjestu Dob, općina Domžale, okupljaju pristalice njegove Slovenske demokratske stranke (SDS) – koji su masovnim skupom Janšu ispratili u zatvor. Ujedno treba spomenuti kako ova presuda ima i dublje političke učinke u Sloveniji. Naime, njome je iz neposredne političke utrke izbačen ozbiljan igrač, a samo tri tjedna pred parlamentarne izbore u Sloveniji, zakazane za 13. srpnja ove godine. Osim lokalnih političkih vlasti, na tu su činjenicu posebno upozorili i predstavnici Europske pučke stranke (EPP), čija je članica i slovenska SDS.

Trotomna knjiga „U ime države“ slovenskih novinara Mateja Šurca i Blaža Zgage obiman je istraživački rad o slovenskoj prodaji i preprodaji oružja Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u jeku ratnih sukoba početkom ’90-ih. Nizom dokumenata i osobnih svjedočanstava novinarski dvojac prati veze ondašnjeg slovenskog državnog vrha i bogaćenje pojedinaca koji su, na ime državnih poslova, zgrtali osobno bogatstvo. Prva knjiga trilogije, pod nazivom „Prodaja“, prevedena je na hrvatski jezik i večeras će biti svečano predstavljena u Zagrebu. Mateja Šurca, jednog od autora knjige, zamolili smo da nam predstavi knjigu „U ime države“ i njene glavne aktere.

Radi se o trilogiji, tri knjige – prva je „Prodaja“, koja se bavi tzv. „oslobodilačkim trgovcima“. Ja bih jednostavno rekao da su to zapravo bili razni profiteri, iako se tu radilo o državi – o visokim državnim činovnicima, ministrima, šefovima obavještajnih službi. Oni su stvorili jedan svoj zakon, prema kojem će se točno znati tko je zadužen za kupovinu, tko je zadužen za licence, za tranzit, odnosno za prodaju hrvatskoj strani. Pravni stručnjaci sada kažu da je to bilo potpuno van zakona, da to nije bilo u skladu s tadašnjim zakonima. Drugi dio trilogije više je međunarodni, zove se „Preprodaja“, i događa se nakon što su skladišta oružja u Sloveniji ispražnjena. Ti slovenski činovnici uvidjeli su da se to dobro prodaje, pa su rekli: „Zašto mi ne bi prvo kupovali, pa onda preprodavali?“, jer još je bio rat u Hrvatskoj, a buknuo je i rat u Bosni. Tu zapravo predstavljamo otkuda je naoružanje došlo, jer se nije radilo samo o tranzitu, već bi ga istovarili u luci Koper, onda bi ga prebacili na zatvoreno područje Kočevske Reke, pa bi ga iz Kočevske Reke prebacivali uglavnom noću kamionima u Hrvatsku. Treći dio je knjiga o zataškavanju – raznoraznim sredstvima pokušano je zaustavljanje istraga, da se zaustave istrage koje su bile pokrenute od strane parlamenta – bile su ustanovljene čak 3 komisije, ali kada je u pitanju politika, nikad se ne dođe do kraja. Imali smo dosta dokumenata, dosta je prikupljeno i zahvaljujući povjerenici za informiranje, što se ispostavilo vrlo korisnim, i zahvaljujući tome smo zapravo dobili toliko dokumenata da smo najprije odlučili da to bude knjiga. Onda kada smo napisali prvu rekli smo da treba biti i druga, a onda je ostalo toliko materijala (a čak smo dobili i dodatnih nekoliko tisuća dokumenata između pisanja druge i treće) pa smo još i treću napravili. Tome je doprinijela Patria, koja isto tako u Hrvatskoj radi prema sličnom principu. Patria je pokušavala trgovati utjecajem, da bi našla prave ljude koji će odobriti posao za Patriu. Kako je kod nas bio Janša, tako i kod vas ima nekih imena – Mesić je spomenut, Gregurić je spomenut, čak i Zagorec se susreo s tim Riedlom (koji je bio lobist za Patriu) – i onda kada su se Riedl i Zagorec našli, onda je bio sklopljen posao i s Hrvatskom. Evo, zapravo u tim knjigama uglavnom u svakom poglavlju spominje se Hrvatska. 

Danas zvuči pomalo nevjerojatno da su Hrvatska i Slovenija 1990. i ’91. bile u iznimno dobrim odnosima.

Hrvatska je bila ona prva zemlja koja je tražila da naoružanje kupuje u Sloveniji. Bilo bi zanimljivo saznati koliki udio naoružanja, svekolikog naoružanja koje je Hrvatska nabavila u to vrijeme rata – koliki je udio bio slovenski!? Možda ipak nije toliko velik, možda je manji, možda je radije došao preko Argentine, Rumunjske i drugih zemalja. Ali princip je tu vrlo zanimljiv, jer se nije radilo o središnjoj kupovini naoružanja, recimo bar u početku nije tražilo Ministarstvo obrane RH, već su pojedine županije tražile kod nas u Ministarstvu obrane. Bilo je bitno da ima neku ceduljicu gdje piše da je ovlaštenik kriznog štaba te i te općine, i to je bilo dovoljno. „Samo vi kažite što vam treba, mi ćemo vam prodati naoružanje, naravno“! Išli su u susret nekima koji su, recimo, tražili protutenkovsko naoružanje, naši ga nisu imali, pa su podmetnuli neko drugo. Zapravo, mnogi su tražili bilo što, mine, municiju ili bilo što drugo, samo da nešto bude. Naravno, kada je tako velika potražnja i cijene rastu do neba – cijene su bile stravično visoke. Mi smo ustanovili, dokazali, da su cijene bile 3, 4 ili čak i 5 puta veće nego obično, naročito za ono naoružanje koje se najviše tražilo – protutenkovsko, pješadijsko…

Da li je Hrvatska preko Slovenije nabavljala samo oružje iz trećih zemalja, ili je Slovenija Hrvatskoj prodavala i oružje od bivše JNA koje je ostalo u Sloveniji nakon povlačenja?

Zapravo oboje. Prvo su ispraznili skladišta naoružanja koje je tu ostavila Jugoslavenska armija. Ima podataka da je bilo oko 10 tisuća tona naoružanja u tim skladištima, ali najmanje 3 800 tona ostalo je u Sloveniji – to je prema podacima Jugoslavenske armije, da li u zapisniku pregovarača iz slovenskog Ministarstva obrane i Andrije Rašete, glavnog pregovarača kada je Armija napuštala Sloveniju. 

Znači, 6 200 su odnijeli?

Teritorijalna obrana Slovenije 1991.

Pa, tako… Prema podacima Jugoslavenske armije otprilike trećina je ostala tu. Ako se radi o tonama – znate što to znači, koliko je tenk težak… Uzeli su najviše teško naoružanje, tenkove, protutenkovske granate… Detalji su ovakvi – kad su znali da će odvesti iz Slovenije, informirali su slovenske vojnike, Ministarstvo, onda su časnici informirali hrvatske kolege: „Vidite, sad se odvozi protutenkovsko, odnosno topovi protutenkovski, takvog i takvog kalibra. Ajde vi pokušajte nešto napraviti“. Onda su Hrvati dobili informaciju u kojoj željezničkoj kompoziciji se odvozi, i to su zaplijenili. „Dobro, sad imate topove. A dal’ vam treba možda slučajno municija za te topove? Toliko i toliko ona košta“! To je priča od Vladimira Miloševića, koji je bio povjerenik, odnosno zapovjednik istočnoslovenske Teritorijalne obrane pokrajinskog štaba. On je dosta o tome znao, i to je sve ustanovljeno na osnovu dokumenata – da je točno da su prodavali sve što je Hrvatima trebalo i po veoma visokim cijenama. Bilo je 5 ili 6 tih velikih skladišta. Kad su to ispraznili, onda su rekli: „Rat još traje, ajde da mi to naoružanje kupujemo, pa onda prodajemo Hrvatskoj, pa i Bosni“. To je bila ideja Andreja Lovšina (direktora Vojno-obavještajne službe Ministarstva obrane Slovenije, op.a.), jedan njegov suradnik u nekoj internoj istrazi je rekao – Lovšin je to rekao, a onda se i realiziralo. 

Imate li nekakav okvirni broj – koliko je Hrvatska dala novaca Sloveniji u tu svrhu?

Zapravo ne. To koliko je novaca, ukupan broj, to zapravo ne postoji, jer je sve bilo decentralizirano. Ali je bilo rečeno od strane načelnika Generalštaba slovenske Teritorijalne obrane Janeza Slapara da je Slovenija prodala oružja za najmanje… sigurno više od 100 milijuna njemačkih maraka. Onda su na osnovi popisa, materijalnog popisa iz tih skladišta, ustanovili koliko je zapravo bilo izdano tog naoružanja. Jer, čovjek koji je bio zadužen za pozadinu, za ta skladišta, on je predao dokumente – ali samo količinu. O cijeni on kaže: „Nemam veze! Nemam pojma! Ja nisam odlučivao o cijeni, ali količina – vidite, iz tog skladišta toliko, toliko i toliko, iz tog – toliko i toliko.“ U čemu je stvar – kad je došao hrvatski kupac… već je uplatio, na račun, ili dao pare iz kofera… i dobio je neku priznanicu, tako da može ići u skladište. Taj skladištar, u tom skladištu oružja – on je prvo trebao imati neki papir na osnovu kojeg bi izdao naoružanje, a drugo – treba mu popis, da vidi što je on izdao. Znate, kad je skladištar izgubio jednu pušku, bila je to stravična stvar, bude osuđen i tako to, ali ako je nestalo pola skladišta – to nema veze. Zbog toga su ovi skladištari bili veoma precizni, i sastavljali su o svemu na papir.

Janez Janša i Igor Bavčar

Na osnovu te količine, koju je sastavila ta Služba za pozadinu Ministarstva obrane RS… na osnovu tih cijena, službenih, koje je Janez Janša u svom izvještaju iznio, oni su ustanovili da je tu bilo prodano Hrvatima oružja za 140 milijuna njemačkih maraka. Međutim, te su cijene samo teoretske – to je i Janša rekao. On je ipak rekao: „I gotovinom smo prodavali!“ – pa kad se ustanovilo da se tu napravilo grešku, da je on napravio grešku, on se povukao natrag i porekao. I kaže da se s Hrvatskom radila prodaja oružja samo na osnovi tzv. kompenzacija: vi dobijete oružje, a mi dobijemo naftu od INA-e za uzvrat. Tako je bilo dogovoreno s tadašnjim ministrom, premijerom Gregurićem, mislim da je bio predsjednik vlade, i našim Lojzetom Peterleom, i to uz službeni potpis. I to je sve u redu i čisto – ali problem je, budući su one interne komisije ustanovile da je bilo to samo 20 posto cjelokupne trgovine, da se tu radilo o 27 – 28 milijuna njemačkih maraka. Ako… 24 za Hrvatsku, 4 i malo, vrlo malo, za Bosnu – a sve ostalo, ono do 140, koliko su rekli – to je bilo sve plaćeno gotovinom. 

To je samo za ovaj dio robe iz bivše Jugoslavije? To nije ovo poslije?

Da, da. A kako se ono prodavalo – to je još tajna, to nitko ne zna. Mi smo samo izbrojili te pošiljke brodovima – to su bile stravične tone i deseci tisuća toga naoružanja. Prije sam spomenuo pet tih službenih pošiljki, preko Kopra, iz istočne Europe… Znate, Slovenija je to naručila u vrijeme prije rata. Prva pošiljka došla je 21. lipnja 1991. godine, i kad je došla prva pošiljka iz Bugarske – e, kažu, „sad imamo mi naoružanje, došli su kalašnjikovi, protuzračne rakete… sad mi možemo ići u rat, da proglasimo osamostaljenje, jednostrano, da očekujemo napad Armije, i mi smo spremni za to“. A vidite, poslije deset dana gotovo – potpis onog memoranduma… moratorija na Brijunima, i onda dogovor o povlačenju vojske, i nema ništa.“Pa dobro, a što ćemo s one četiri isporuke, koje su na putu i koje trebaju doći, za koje su Nijemci dali tolike kredite?“ Malo ja ovako dramatiziram, ali sve je to na temelju dokumenata. „Pa nema problema, prodat ćemo dalje“. Zna se da je to bilo „ovako“ prodano, ispod ruke. Lijepo, prvo Hrvatskoj, onda Bosni. Drugo su – samo tranziti. Naročito iz Rumunjske, krajem 1992. manje-više za Bosnu su išle stravične sume, odnosno tovari naoružanja – pješačkog – samo u tranzitu. Ide za Hrvatsku, Bosnu, ne može drugačije nego preko Kopra. Nema problema, ali nema ni jedne informacije da li su dobili za to neku proviziju. Stručnjaci kažu: „Pa, naravno da su dobili!“. Možda se sjećate primjera Tomulića… jedan mali, dosta nebitan trgovac oružjem, businessman, živi u Francuskoj. Baš kad smo mi pisali prvu knjigu… on je izjavio u jednoj knjizi, objavio ju je neki austrijski novinar: „Pa mi smo dali Janši i Bavčaru!  Došla je pošiljka s naoružanjem… s gotovim novcem smo morali platiti svaku pošiljku posebno“. Digla se buka, svi su to poricali, Tomulić nije imao dokaze. Ali zanimljivo… bio je predsjednik Vlade Hrvatske u to doba – Manolić, Josip Manolić – on je potvrdio, kaže: „Da, da, istina je“. Slijedećeg dana, digla se bura, svi novinari su pitali – to je bilo veljača, ožujak 2011. – i onda taj isti hrvatski dužnosnik kaže: „Ne, ne, ne… to nije točno. Nije to… Ništa nije od toga…“. I Janša kaže „Pa neki lažu. Nikad nisam čuo za njega!“. Riječ protiv riječi! Možeš ti pričati svašta, ako nemaš dokaza, ako nemaš dokumenata – ništa. Tako da ja ne znam da se davalo neke provizije samo za taj tranzit.

Kako je počeo (i završio) rat u Deželi

Imate li dojam koliko je tog tranzita – ovog ne-jugoslavenskog, ne-JNA oružja, bilo? O kojoj tu ukupnoj masi govorimo?

Ima tu stravično velikih suma. Evo – Rumunjska – oružje u tranzitu Hrvatskoj – od početka listopada 1991. do, dakle, siječnja 1992. – jedanaest pošiljki naoružanja. Brodovi… ime broda, od kuda je došlo i koliko je… Ukupno oko 4340 tona… U luci ima jedna zona gdje nema nitko pristupa – gdje samo ta Sigurnosno-informativna služba (“Varnosno-informativna služba”), dakle, samo slovenska civilna obavještajna služba, samo oni imaju pristup do toga gdje se nešto rastovaruje. Policajci su virili tamo i gledali, onda su radili izvještaj. Pa kažu: „Vidite, došlo je preko noći, količina takva i takva… količina kontejnera… prebačena je na kamione i odvezena u nepoznatom smjeru. Kako mi kažu oni specijalci, policajci, da je to išlo tamo prema Kočevskoj Reci, pa to možemo zamisliti. Ima dokument (cargo manifest), recimo, o brodu… da je došao tovar, taj i taj datum, sve zapisano. Onda imamo, recimo, dokument od te špediterske firme u Kopru, gdje je, evo – toliko kontejnera prebačeno na kamione… I onda, kad smo ispisivali… ubacivali podatke u Excel, ubacili smo i registracijski broj, za svaki slučaj… Onda smo ustanovili da su te depeše, koje je Sigurnosno-informativna služba slala na granicu, da se otvori granica… vidjeli smo da su to isti registarski brojevi kamiona, koji su bili natovareni u Kopru. Evo, idu preko granice, prema Hrvatskoj, to su ti – išli su od Kopra! 

Dok ste radili na knjizi – kakva je bila i jeste li uopće uspjeli uspostaviti suradnju s hrvatskim državnim institucijama? Ili su većinom u pitanju privatni izvori i osobe koje su posredno ili neposredno sudjelovale u tim poslovima?

S državom Hrvatskom ništa! Nismo ni pokušali uspostaviti neke linije da bi došli do informacija iz jednostavnog razloga jer – to je ono čega smo se naviše bojali – da mi šaljemo neki službeni zahtjev Ministarstvu za obranu u Hrvatskoj mogu li nam dati dokumente koji se odnose na trgovinu s oružjem u Sloveniji… Ne samo da ne bi dali, oni bi obavijestili slovenske kolege: „Slovenci nešto tu švrljaju pa dajte ih zaustavite, radi se o nacionalnom interesu u tim stvarima…“ Tako da službenih izvora zapravo nije bilo. Ja sam se oslonio na pomoć kolege, hrvatskog freelance novinara Saše Lekovića. I Drago Hedl mi je isto pomogao. Zaboravio sam sve ono da dobijem službeno, od službenih hrvatskih institucija, nego sam išao direktno prema pojedincima, odnosno u tim općinama i županijama gdje su najviše stradavali… U Osijeku mi nisu baš ništa rekli. Rekli su mi samo da je bio umiješan Šeks, Vladimir Šeks – on je imao ruke u svemu, i da znaju da je bio veoma blizak s Janšom, te mu je Janša direktno poslao… Onda nisam dobio informaciju od vašeg Karla Gorinšeka – imao sam neke sitne kontakte, a onda sam saznao da je njemu bilo poslano naoružanje sa slovenske strane s popustom od 20 posto, budući je on mnogo dobroga napravio za slovensku stranu dok je bio… On je bio zapravo na akademiji veoma visoki časnik, general, i on je snabdijevao nekim obavještajnim informacijama slovensku stranu oko tih planova Armije kako da okupiraju, što da naprave u slučaju slovenskog osamostaljenja… I zbog toga, budući je bio zapovjednik operativne zone Osijek i istočnog dijela – preko Josipa Vukine (suradnik Zagorca i Čermaka u MORH-u, op.a.) – sam Vukina je to ispričao – za njega je bio popust. 

To je svojevrsna kompenzacija…

Da, da, da. Ljudi koji su se operativno bavili time, i koji su sami brojili novac tamo na Ministarstvu, zapravo u Vojnoj obavještajnoj službi – oni su mi mnogo toga ispričali. Kažu, Andrej Lovšin je imao neke ormariće, neke blagajne – prvo je imao dvije velike čelične blagajne, tamo je stavljao novac koji je dolazio iz Hrvatske, onda su neki drveni ormar postavili. Jednom je čovjek bio dežurni usred noći, kad čuje: buuuuum! Onda ujutro pogledaju, a zbog težine novca taj ormar se slomio, sav novac je pao i sve to. Mnogo je bilo tih priča koje su mi u tom internom istraživanju ljudi ispričali. 

Kako tumačite činjenicu da su se u Sloveniji ipak vodile nekakve istrage, na nekoliko razina, bez obzira što su njihovi rezultati izostali. No u Hrvatskoj nije bilo istrage, nitko se čak nije ni zapitao je li tu netko, i po kojoj osnovi, na temelju čije naredbe kršio zakon. Da li je to isključivo posljedica stava da Hrvatska kao žrtva agresije, i njeni dužnosnici u to vrijeme, ne može napraviti nikakvo kazneno djelo?

Matej Šurc

To je dobro pitanje, i ja bih se složio s time. Iako, ipak je drukčija situacija. Ako uzmemo u obzir Sloveniju – Slovenija je tada bila slobodna, Armija je otišla, nije bilo više rata, bilo je puno naoružanja koje su pojedinci zloupotrijebili da se omaste brkovi i da dobiju politički utjecaj s novcem. S druge je strane Hrvatska, napadnuta zemlja, branitelji su tražili naoružanje… Ja sam se to često pitao, ali nisam ulazio u detalje, naročito s hrvatske strane, mene je zanimao taj slovenski dio trgovine s naoružanjem – ja sam to radio zbog neke vlastite želje da saznam da li je točno da je Janša takav švercer, ratni profiter kakvim ga neki pokušavaju prikazati. Onda sam bio zgranut kada sam se vlastitim očima, dokumentima, uvjerio da je to više od onoga što sam ikada znao, kada su neki pisali o tome i kada su parlamentarne komisije ustanovile. Što se Hrvatske tiče, tu je jedan zanimljiv detalj gdje jedan od ljudi koji su kupovali, jedan član Kriznog štaba neke općine (ne sjećam se točno) – kaže ljudima u našoj Vojno-obavještajnoj: „Pa dobro ljudi, molim vas nešto – ako ste mi vi prodali neku pušku za 200 maraka, molim vas napišite da je koštala 210 maraka, inače ode mi glava“. To je ovako dosta jednostavno rečeno da je 10 maraka za svaku pušku on stavio u svoj džep. Kako su oni to radili, i kome će odgovarati? Sjećam se jedne rečenice Hasana Čengića – kako su ga Slovenci stvarno stravično zeznuli, jer on je nabavljao oružje za Armiju BiH, službeno priznatu državu, onda mu Janša zaplijeni to oružje i službeno ga optuži da je švercer naoružanjem. Kaže Čengić: „Ja ću za to naoružanje odgovarati pred svojim narodom!“ 

To je jedna od jednostavnijih varijanti….

Mislim da je ta priča oko naoružanja de facto zaključena, da ljudi, mic po mic, mijenjaju mišljenje pa kažu: „Dobro, to je mrlja da se radilo o ratnom profiterstvu, da smo mi Hrvatsku i BiH zeznuli, da zbog toga imamo poteškoće s Piranskim zaljevom“. Evo jedan detalj, vrlo zanimljiv – kad su se u studenom ’91. u Otočcu ob Krki sreli hrvatski i slovenski dužnosnici, ministri obrane i ministri za unutrašnje poslove, predsjednici vlada, časnici – čak je bio i Tuđman – da se dogovore oko naoružanja, Hrvati su rekli:“ Dajte nam pomoć u naoružanju. Dajte vi nama naoružanje, pa ćemo vrlo lako riješiti ono pitanje Piranskog zaljeva – to će biti vaše, normalno da nećemo se time baviti, granica nije bitna, nama treba naoružanje“. Svi su onako stali, zakočeni, a Janša kaže: „Ne, nećemo ovako na lijepe oči ga davati. Mi ćemo ga prodavati“. I to nije moja rečenica, to su mi rekli ljudi koji su bili tamo, koji su bili svjedoci – član Predsjedništva u tadašnje vrijeme je bio tamo, pa kaže: „Evo, mi smo ovako prokockali Piranski zaljev, i sad se rješava arbitražom“. To su činjenice, kako su i Janša i Bavčar htjeli time zaraditi i staviti i u vlastiti džep, a nacionalni je interes bio da Piranski zaljev bude slovenski. Sjetite se što se događalo, kako su bili naručeni ti okršaji u Piranskom zaljevu između Janše i Sanadera. Samo nam je još trebalo da se slovenski i hrvatski narod zavade. Bili smo vrlo blizu, i Sanader i Janša su se trudili gotovo da narod zarati, ali ipak ima tih povijesnih veza, tih prijateljskih odnosa, i nismo nasjeli. 

Tko u Hrvatskoj treba strepiti od izlaska vaše knjige?

Gojko Šušak je bio onaj spiritus agens, ja mislim, jer je bio povezan s imigracijom, on je dobio dosta novca (koliko su mi rekli) za naoružanje. Bilo je onih nekih veza s Argentinom – Dinko Šakić – on je bio neki agent-posrednik, od hrvatske Vlade, za Hrvatsku da se nabavi naoružanje, i čak Carlos Menem je bio… čak i osuđen. Josip Vukina – Vukina je onaj koji je možda ključni faktor za Sloveniju. Ne znam koliko je on važna ličnost za Hrvatsku u cjelokupnom obimu naoružanja koji je on dobio, ali prema neslužbenim, off the record pričama, on se obogatio na račun kupovine.

————————————–

*This material has been produced with the assistance of the European Union. The contents of this material  are the sole responsibility of Center for Peace Studies and can in no way be taken to reflect the views of the European Union. Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije. Za sadržaj je isključivo odgovoran Centar za mirovne studije i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije*

Danas u 11 sati započelo je  izricanje presude Janezu Janši u postupku vođenom povodom sumnji na korupciju u poslu kupovine finskih oklopnih vozila Patria za potrebe slovenske vojske – posao vrijedan oko 278 milijuna eura. Dok su svi akteri ove višegodišnje drame čitavo jutro proveli u prostorima Višega suda u Ljubljani, gdje je satima trajao postupak, jasno je da su prvostupanjske presude osumnjičenima Janezu Janši, Toniju Krkoviču i Ivanu Črnkoviču ispale prilično u skladu s očekivanjima državnoga odvjetništva Slovenije.

Naime, dok je državno odvjetništvo za Janeza Janšu tražilo dvije dvije godine zatvora i novčanu kaznu od 37.000 eura, a za ostalu dvojicu njegovih suoptuženika po 22 mjeseca zatvora i također po 37.000 eura kazne.

Janši je nedvojbeno dosuđena kazna zatvora od dvije godine, dok se izvori za preostalu dvojicu osumnjičenika razlikuju. Nakon prvih vijesti o dvije zatvorske kazne od po 13 mjeseci zatvora, novije vijesti ipak govore da je Krkovič, nekadašnji pomoćnik načelnika General štaba Slovenske vojske, dobio od tužiteljstva traženih 22 mjeseca, dok se za Črnkoviča (vlasnika tvrtke Rotis) izvori razlikuju – spominjući 19 i 22 mjeseca zatvora. Uz to, svakome od njih dodana je i novčana kazna od po već spomenutih 37.000 eura. Prvostupanjski postupak protiv preostale dvojice osumnjičenih za sudjelovanje u korupcijskim radnjama oko kupovine Patria, Jožeta Zagožna i austrijsko-kanadskoga poslovnog čovjeka Waltera Wolfa još traje.

Okupljenome mnoštvu političkih pristalica Janeza Janše, među kojima je bilo i poslanika Državnoga zbora Republike Slovenije, nije bilo teško satima čekati izlazak Janše. Nakon dugog čitanja zapletenog obrazloženja presude, dugogodišnji čelnik Socijaldemokratskog saveza Slovenije (SDS) izašao je iz suda na glavni ulaz oko 13.20, te se u pratnji policije i mnoštva pristalica uputio niz Miklošičevu cestu u obližnji hotel Union, bez očekivanoga obraćanja javnosti i medijima okupljenim ispred zgrade Višega suda.

U spomenutom se hotelu, na njegovu 6. katu, navodno priprema konferencija za tisak – što je u samome hotelu i njegovoj okolici stvorilo iznimnu gužvu. O nastavku događanja u Ljubljani  izvjestit ćemo uskoro!

Sjedište Venecijanske komisije – Scuola Grande San Giovanni Evangelista

Nakon višemjesečnog političkog prepucavanja u susjednoj nam Sloveniji, Venecijanska komisija na sjednici održanoj krajem prošloga tjedna potvrdila je imenovanje dva nova člana, bivših sudaca Ustavnog suda Slovenije, Cirila Ribičiča i Dragice Wedam Lukić. Imenovanju ovo dvoje pravnih stručnjaka protivi se Vlada Janeza Janše, što je i dokazala 01. ožujka poništivšti odluku bivše Vlade Boruta Pahora, smatrajući da je nepristojno pri kraju mandata potencirati nova imenovanja, pogotovo u međunarodna tijela. Pahorova je Vlada odluku o imenovanju donijela 17. siječnja, kao tehnička Vlada do postizanja dogovora o vladajućoj koaliciji, kada prema zakonu nema pune ovlasti i skrbi tek o obavljanju tekućih poslova. Nova Vlada smatra da popunjavanje ovakvih mjesta nisu tekući poslovi, već su to „imenovanja najvišeg razreda“, pa je zbog toga Pahorova odluka pravno nevažeća. Upitno je i zašto je odluka o imenovanju donesena samo nekoliko dana prije izbora nove Vlade, ako se znalo da je iduća plenarna sjednica Venecijanske komisije tek sredinom ožujka. To je, međutim, samo dio upitnih odluka Pahorove Vlade – Žurnal24 otkriva kako je ta Vlada, nakon što joj je Državni zbog izglasao nepovjerenje, imenovala 175 ljudi na direktorska mjesta, u nadzorne odbore i razna druga vijeća izvršnih tijela.

Novom premijeru Janezu Janši trebalo je gotovo mjesec i pol da pobije Pahorovu odluku, no budući su dva nova člana Venecijanske komisije u tom trenutku započela svoj četverogodišni mandat, i kao takvi su već bili prihvaćeni od strane Komisije, bilo je malo vjerojatno da će slovenski zahtjev za njihovim povlačenjem uroditi plodom. To je postalo i potpuno jasno nakon što je iz Venecije Ljubljani neslužbeno poručeno da Komisija odlučuje neovisno od političkih stavova vlada, dok je sam Ciril Ribičič pojašnjavao da, po pravilima Venecijanske komisije, o razrješenju svojih članova bez njihovog suglasja odlučuje isključivo i samo Komisija.

Službena potvrda o Ribičiču i Wedam Lukić kao novim članovima Venecijanske komisije u službenoj Ljubljani teško je primljena – najavljuje se čak i mogućnost tužbe pred nekim od europskih sudova. Slovenskoj javnosti jasno je da, iako se Janša poziva na proceduralne greške, do imenovanja Cirila Ribičiča i Dragice Wedam Lukić u mandatu nove Vlade ne bi došlo iz političkih razloga, budući da se taj dvojac ne ubraja u pristalice desno orijentiranih stranaka.