Nažalost, već dugo Republika Srbija i njoj bliski entitet u BiH, Republika Srpska, predstavljaju izvor nestabilnosti u regiji. Ako ništa drugo, prema van se to očitovalo u napetim odnosima sa susjednim Kosovom, blokiranjem raznih reformskih nastojanja u Bosni i Hercegovini te „živopisnim“ odnosima prema Hrvatskoj i Albaniji (gdje i normalna suradnja u okviru NATO-a počne izazivati nevjerojatne strahove). Svemu pridonosi i politika balansiranja EU-a prema Rusiji i Kini. No, ni prema unutra situacija u Srbiji nije bila ništa bolja. Svjedočimo brojnim izborima na kojima je, uz sve više raznih prigovora, redovito trijumfirao Aleksandar Vučić. Tu su i korupcijski poslovi koji su odnijeli ljudske žrtve, velike javne demonstracije svekolike oporbe (koja redovitim sredstvima, čini se, ne može bliže vlasti), mafijaški obračuni u javnosti, ali i opća represija kakva se inače više ne vidi u široj regiji.

Sve se to donekle komprimiralo posljednjih dana. Situacija je zakomplicirana početkom lipnja, posebno oštrim izvješćem Europskog parlamenta o stanju u Srbiji, koja se više ni prividno ne kreće prema članstvu u EU-u. Zatim je sredinom mjeseca uslijedilo otkrivanje veza samog vrha beogradske policije s mafijom i njezinim likvidacijama, te demonstracijama koje su se opet pojačavale prema kraju lipnja i tamošnjem blagdanu Vidovdanu, danas, 28. lipnja. Zagrijavanju atmosfere pridonijeli su i veliki javni skupovi. Onaj vladajućih održan je ispred Skupštine Srbije u Beogradu u subotu, 27. lipnja (gdje su organizatori tvrdili da se okupilo više od 200.000 ljudi, a brojenjem sa slika došlo se tek do 32.500 okupljenih), dok je oporbeni skup zakazan za danas u Kraljevu.

Skup potpore Vučiću 27. lipnja 2026.

No, da bi se upotpunila slika, treba napomenuti kako je Aleksandar Vučić, od kraja svibnja 2017. predsjednik Srbije, baš na spomenutom velikom skupu u Beogradu najavio da uskoro planira podnijeti ostavku. Time bi novi predsjednički izbori u Srbiji, umjesto da budu održani prije kraja svibnja 2027., bili organizirani uskoro – „najkasnije tri mjeseca od nastanka spriječenosti predsjednika“, odnosno njegove ostavke najavljene „za nekoliko tjedana“. U tom svjetlu sve aktualne okolnosti u Srbiji već treba promatrati u predizbornom kontekstu, bez obzira na činjenicu što se sam Vučić više ne može kandidirati za mjesto predsjednika. Zbog toga se intenzivno nagađa o mogućem „ruskom manevru“ kojim bi predsjednica države možda postala vjerna Ana Brnabić, dok bi Vučić ponovno osvanuo na (sada opet ojačanom) mjestu premijera – što je pozicija koju je Aleksandar Vučić već obnašao od kraja travnja 2014. do kraja svibnja 2017. godine.

Vojne stvari

Što se Vučićevih predizbornih aktivnosti tiče, treba posebno napomenuti današnje „zveckanje“ oružjem te isticanje velike vojne modernizacije koju Republika Srbija provodi posljednjih godina. Dok se povodom Vidovdana prvo na vojnom aerodromu u Batajnici moglo vidjeti raznu izloženu vojnu tehniku, dio svega toga nakon podneva je borbeno isproban na vojnom poligonu „Pasuljanske livade“ u središnjoj Srbiji. Glavni gosti tamo bili su već spomenuti srbijanski predsjednik Vučić, ali i kompletan politički vrh Republike Srpske iz susjedne BiH.

Aeksandar Vučić i Milorad Dodik gledaju vježbu na “Pasuljanskim livadama”

Kao prvo, tu treba napomenuti da Srbija već dulje intenzivno investira u svoje vojne resurse i opremu. Dok se Hrvatska teškom mukom pomaknula preko granice vojnoga proračuna od milijardu USD (lani se jedva dostiglo oko 1,78 milijardi USD čistog vojnoga proračuna, da bi NATO-ova kvota od preko 2 posto BDP-a bila namaknuta akrobacijama s braniteljskim mirovinama), Srbija je za te stvari iste te 2025. godine utrošila oko 2,53 milijarde USD. To je oko 42 posto više, što je razlika kakva se uočava već godinama. Pritom treba napomenuti da, uz plaće profesionalnoga osoblja, Srbija još nije ponovno uvela obvezno služenje vojnoga roka (i s time povezane rashode), iako se o takvom potezu promišljalo posljednjih desetak godina. Baš je danas Vučić istaknuo kako bi tako nešto moglo zaživjeti u ožujku 2027. godine „za sve muškarce i mnoge djevojke“. Naravno, to je posebno zanimljivo kada se u obzir uzme da se baš lanjsko uvođenje, a onda i ovogodišnji početak obveznog služenja vojne obveze u Republici Hrvatskoj, često opravdavalo potrebom odgovora na takve inicijative u Srbiji. Za to vrijeme i Srbija glavninu svojega obrambenog novca vidljivo usmjerava na modernizaciju vojne opreme – s naglaskom na zrakoplovstvo, kopnenu vojsku i tamošnju riječnu flotilu (koja je skoro pa bolje prošla ondje na Dunavu nego čitava HRM na našoj obali Jadrana). Kako se nedavno moglo čuti od Aleksandra Vučića, do kraja 2025. godine Srbija je u svrhe materijalne modernizacije potpisala ugovore vrijedne oko 6 milijardi eura, što je više nego dvostruko od hrvatske modernizacije kojom se na sav glas hvale vladajući.

Kao drugo, što se sadržaja tih ugovora tiče, oni su tek na prvi pogled slični. Od Francuske je kupljena eskadrila novih borbenih aviona Rafale, koja se očekuje do 2030. godine. Tu treba napomenuti kako se radi o novim zrakoplovima, modernijim od onih za Hrvatsku, te je posao zaključen uz razvoj i vezanu suradnju vojnih industrija Srbije i Francuske. To je točka od koje je RH izričito odustala nakon propasti sličnog posla s Izraelom 2019. godine. Zato Srbija očekuje da će u tvornici „Utva“ u Pančevu uskoro krenuti proizvodnja dijelova za avionski top GIAT 30 M791, a nakon određenih prijenosa tehnologije možda i još ponešto. Uz to, u suradnji s Rusijom i Bjelorusijom prije izbijanja rata u Ukrajini kompletirala se te modernizirala eskadrila borbenih aviona MiG-29. Za njih su i danas u Batajnici predstavljeni opsežni paketi naoružanja. Od njih posebno treba istaknuti rakete zrak–zrak R-27ER i R-77, novopribavljene ruske TV-vođene rakete H-29TE, proturadarske rakete H-31P, ruske jedreće bombe KAB-500Kr te podvjesni sustav za elektroničko ratovanje MSP-418K. Uz to, ponovno se moglo vidjeti i već ranijih mjeseci spominjano novo kinesko avionsko naoružanje – kvazibalističke rakete CM-400AKG/B i jedreće bombe LS-6-500-3. Sve je to oprema koja dobrim dijelom do sada nije postojala na prostoru bivše SFRJ. Srbija je svoje MiG-ove 29 opremila i novim sustavom razlikovanja prijatelja i neprijatelja (IFF) TSB 2515 francuske tvrtke Thales, a kupljeni su i dodatni helikopteri H-145M u Njemačkoj (4 za vojsku i 5 za civilne svrhe), te Mi-35M iz Rusije (4 komada) i Mi-35P s Cipra (11 komada), koji su predstavljeni zajedno s opremom.

Što se protuzračne obrane tiče, u Batajnici se mogao vidjeti francuski laki PZO Mistral 3 (kakav je kupovala i Hrvatska), da bi se onda lepeza takvih sredstava u Srbiji nastavila i dodatnom kineskom opremom – sustavom srednjeg dometa HQ-17AE te jeftinijim sustavom dugog dometa FK-3 (koji se navodno planira uskoro dopuniti i skupljim te sposobnijim sustavom HQ-9). Sve bi to trebalo raditi i na temelju radarskih podataka francuskih sustava tvrtke Thales (3 radara dugog dometa GM403 Alpha i još 7 radara GM200), uz uvezivanje izvedeno na temelju tehnologije iz Izraela (s kojim Srbija također razvija intenzivnu industrijsku suradnju). No, posebno treba napomenuti i dodatne kupnje mješovitih PZO-sustava iz Rusije (dvije bitnice sustava Pancir S1M, kao dodatak na već postojeću bitnicu sustava Pancir S1E) – te modernih ruskih sredstava za elektroničko ratovanje. Riječ je navodno o jednom sustavu 1L269E Krasuha-2, trima sustavima 1RL257 Krasuha-4, nekoliko sustava Repellent-1 i sklopu sustava za pasivno elektroničko izviđanje Moskva-1 sastavljenom od tri stanice 1L265E i dvaju upravljačkih sklopova 1L266E. Ova posljednja napomenuta oprema dijelom se vidjela prošle jeseni na vojnoj paradi u Beogradu i predstavlja sredstva kakva se također donedavno nije viđalo u regiji i koja bi lako mogla predstavljati određeni problem za sve susjede Republike Srbije. Uz sve to, prezentirano je bilo i ponešto besposadnih sustava – kako uvoznih (s posebnim naglaskom na izraelsku FPV-letjelicu srednje kategorije LANIUS-X), tako i domaćih (kamikaza-letjelice „Komarac“, višenamjenske napadačke letjelice „Gavran“, ali i kopneni sustav „Mali Miloš“ u više varijanti). Sve je to još uvijek aktualni predsjednik Srbije Vučić začinio i najavama dodatnih međunarodnih kupnji iz Rusije, Francuske i Kine – pri čemu se već nagađa dolazi li iz Pekinga samo dodatna protuzračna oprema ili je u planu i kupnja dodatne eskadrile aviona, bilo borbenih ili trenažnih.

Represija bez premca

Za kraj spomenimo da je, unatoč svim nastojanjima prikaza nacionalne snage i sloge (jučerašnji politički skup vladajućih u Beogradu bio je nazvan „Srbija jedna porodica“, SNS bi na predstojeće izbore mogao izaći s listom „Ujedinjena Srbija“, a slični su motivi dominirali i bazom „Pukovnik-pilot Milenko Pavlović“ u Batajnici) – stvarna slika ipak ponešto drugačija. Mimo već spomenutih javnih prosvjeda koji ne jenjavaju od pada nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu 1. studenoga 2024. godine – u posljednjih desetak dana represivni se aparat Srbije ponovno aktivirao i po pitanju navodnog korištenja „zvučnih topova“ protiv prosvjednika u Beogradu 15. ožujka 2025. godine. Konkretno, radi stručnih komentara na tu temu u posljednjih je sedam dana višekratno ispitivan renomirani beogradski vojni analitičar Aleksandar Radić (koji je zbog prijetnji članovima obitelji potom i napustio Srbiju), kao i niz novinara, odvjetnika te oporbenih čelnika koji su tvrdili da je vlast na studentima-prosvjednicima vjerojatno primijenila zvučni top.

Dakle, može se jasno konstatirati da Republika Srbija itekako jača svoje vojne snage te se vidljivo politički miješa u Bosnu i Hercegovinu kroz tretiranje vrha Republike Srpske gotovo kao domaćih političkih igrača. Istodobno sve manje mari za EU-standarde u vlastitoj kući, gdje se oporbu i kritičare privodi i zastrašuje – sve u svjetlu još jednih prijevremenih izbora koji će vjerojatno opet biti itekako problematični po pitanju primjene osnovnih demokratskih standarda. I, naravno, već sada treba očekivati da će predizborna kampanja opet biti žestoka, uz brojna spominjanja „ustaša“, zaplotnjačkih aktivnosti Hrvatske, Albanije i Kosova, operativaca SOA-e i drugih domaćih i stranih neprijatelja. Oporba će, s druge strane, vjerojatno opet voditi (možda i fizički nasilnu) bitku s problematičnim biračkim popisima, domaćim batinašima te glasačima „na privremenom radu“ iz Republike Srpske.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 28. lipnja 2026. pod nazivom “Srbija pokazala novo oružje koje su im dali Rusi, tako nešto u regiji još nije viđeno, to je problem za sve susjede!” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/vucic-ostavka-vojna-modernizacija-represija-izbori-srbija-15722755

Tekst koji je objavio ugledni beogradski zrakoplovni portal Tango Six u ponedjeljak, 9. ožujka, cijeli jučerašnji dan izazivao je brojne komentare u stručnim krugovima. Tango Six je, naime, saznao da „Vojska Srbije posjeduje supersoničnu kvazi-balističku raketu dometa (minimum) 250 kilometara. Riječ je o kineskoj raketi zrak-zemlja CM-400“. Dvije takve rakete u ponedjeljak su uočene na borbenom avionu MiG29SM+ Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane, objavio je portal Tango Six.

Ministar obrane Ivan Anušić u gumenoj brodici “Modrulj” (Photo: MORH/J.Šeri)

Pojavljivanje ove ne baš najnovije formalno protubrodske rakete (neki tvrde da je riječ o školskom primjerku) za sada nije izazvalo službene reakcije u Srbiji, ali je u Hrvatskoj. Ministar obrane Ivan Anušić, koji je utorak proveo u Splitu na svečanoj primopredaji brodica „Modrulj“ koje će zajednički koristiti Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo obrane, komentirao je pojavu kineskih raketa kao – „ozbiljnu“. Uz napomenu da, općenito, srpska vojska intenzivno ulaže u modernizaciju svojih oružanih snaga već 10 godina, Anušić je rekao:

„Ono što smo mogli danas pročitati u Jutarnjem listu, čini mi se da imaju hipersonične rakete koje imaju domet 300 kilometara i lete šest mahova što je ozbiljno naoružanje i samo to mogu reći, mi trebamo činiti i raditi na snaženju naših obrambenih kapaciteta i potencijala. Nadam se da će te hipersonične rakete ostati kod njih u skladištu gdje im je i mjesto“.

Pakistan je nedavno djelovao raketama CM-400 po indijskim PZO sustavima S-400

Za spomenuti Jutarnji list analitičar portala Obris.org Igor Tabak naglasio je da Hrvatska trenutno nema ništa slično po snazi i dometu:

„Naša borbena sposobnost prema kopnenim ciljevima ostaje skromna, a protuzračna obrana je ograničena. Ovo traži proturaketnu obranu, o kojoj Hrvatska uopće nije ni razmišljala“.

Ova vjerojatno ipak supersonična (a ne hipersonična!) raketa pri ispaljenju navodno brzo kreće krstarećom putanjom, s mogučnošću manevra dok vjerojatno dosta okomito prilazi cilju:

„Takva kvazibalistička putanja bitno otežava presretanje. Nažalost, s obzirom na dostupna protuzračna oružja u Hrvatskoj, imali bismo velikih problema s presretanjem takvih raketa. Prvo, senzori teško mogu uočiti raketu zbog kratke udaljenosti od ispaljivanja do cilja; drugo, presretanje zahtijeva napredne sustave koji kod nas trenutačno ne postoje“.

No ovo nije samo problem Hrvatske, nego i NATO saveza:

Hrvatski najnoviji sustav PZO – Mistral-3 na mimohodu 2025.

„Ovakvo je oružje problem za NATO i sve susjede Srbije, pa se uz ‘Zagrepčanka‘ može jednako tako zvati i ‘Budimpeštanka‘ ili ‘Bukureštanka‘. Ovaj sustav može biti i sredstvo napada na američki centar kontinentalne proturaketne obrane u Rumunjskoj, koji je oko 200 kilometara od granice sa Srbijom, što je ponešto bliže od Zagreba, a ipak malo strateški bitnije. Takve su se situacije donedavno sprečavale već samom nevoljkošću velikih sila da ijednoj državi daju sredstva koja bi narušavala stratešku ravnotežu regija. No, Kina (i Rusija) nemaju tih ograda i odgovara im nered na rubovima NATO-a i EU“.

Ovakve balističke, ili kvazi-balističke rakete mijenjaju strateški balans u regiji, što je svakako u suprotnosti s duhom Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja koji regulira nadzor na ključnim kategorijama naoružanja Hrvatske, BiH, Crne Gore i Srbije. Već smo na primjeru nabave borbenih dronova za Vojsku Srbije pisali o tome koliko je taj Sporazum (potpisan 1996. Na temelju Mirovnog sporazuma iz Daytona) zreo za prilagodbu i proširenje, a ponovno podgrijavanje balističkih prijetnji zacijelo će postaviti i pitanje regionalnog jačanje sredstava za proturaketnu obranu. U posljednjih godinu dana srpski predsjednik Aleksandar Vučić koristio je svaku priliku da Deklaraciju o obrambenoj suradnji Hrvatske, Albanije i Kosova prikaže kao suprotnu spomenutom Sporazumu o subregionalnoj kontroli naoružanja, a najavljenu prvu vojnu vježbu ove tri zemlje kao neviđenju prijetnju Srbiji i regiji.

Po kineskom običaju predstavljanje novih stealth aviona izvedeno je bez pompe i najave. Prethodno su mjesecima puštane glasine, a onda je uslijedilo iznenadno predstavljanje letjelice praćeno objavom video snimki i fotografija slabe kvalitete na kineskim društvenim mrežama, pri čemu nisu zamijećeni pokušaji cenzuriranja postova. Predstavljanje nije pratilo nikakvo službeno priopćenje. Na isti način je 2011. godine predstavljen lovac J-20. Oba aviona letjela su nad središnjim dijelom grada Chengdu. Veći prikazani avion (koji je na internetskim forumima već nazvan J-36) ima konfiguraciju dvostrukog delta krila bez vertikalnog stabilizatora. Manji avion koji ga je pratio je nova varijanta lovca Chengdu J-20 (dvosjed J-20S). Intrigantan je i datum predstavljanja. Na isti dan je 1998. prvi puta predstavljen lovac Chengdu J-10, a 2011. godine lovac J-20. To je istovremeno i datum rođenja Mao Ce-tunga (26. prosinca 1893.). Zanimljive koincidencije.

Kineska kompanija Shenyang Aircraft Corporation predstavila je manji lovac (ili čak besposadnu letjelicu; na objavljenim snimkama nije jasno da li avion uopće ima kokpit) niske zamjetljivosti. Ova letjelica ima strelasto krilo, pogonsku skupinu od dva motora, te rješenja koja bi trebala omogućiti nisku zamjetljivost (nema vertikalni stabilizator). Petog studenog prošle godine na zrakoplovnoj izložbi u Zhuaiu predstavljen je i novi lovac pete generacije Shenyang J-35 koji su mnogi proglasili kopijom američkog lovca Lockheed F-35 Lightning II.

Novi bombarder?

Predstavljeni kineski tehnološki demonstrator (avion sa dvostrukim delta krilom), vjerojatno rezultat napora razvoja regionalnog bombardera.

Najveću pažnju je izazvao veliki borbeni avion s konfiguracijom dvostrukog delta krila kod kojeg krila i trup letjelice predstavljaju jedinstvenu strukturu. Veličina i dizajn aviona ukazuju da je vjerojatna namjena izvođenje dalekometnih misija, a veličina unutarnjih spremnika naoružanja navodi da se radi o taktičkom bombarderu a ne lovcu za postizanje zračne nadmoći (zbog toga je i naziv koji se počeo upotrebljavati u medijima – Chengdu J-36 – pogrešan jer implicira da se radi o lovačkom avionu). Uklanjanje vertikalnih stabilizatora ukazuje na namjeru smanjivanja radarskog odraza aviona. Primijenjena je posebna konfiguracija delta krila (tzv. cranked arrow, kod koga se uska napadna ivica na srednjem dijelu krila širi i stvara veliko trokutasto krilo; ovu varijantu delta krila imali su Saab J-35 Draken i eksperimentalni F-16XL). Po pitanju radarskog i IC odraza procjenjuje se da nije postignuto ekstremno smanjenje istih.

Tri uvodnika zraka (dva smještena bočno od kokpita i jedan iza njega; zanimljivo je da su samo na uvodniku iznad kokpita primijenjene mjere za smanjivanje radarskog odraza ali ne i na dva bočna uvodnika) ukazuju na neobičnu konfiguraciju pogonske grupe aviona. Zbog čega su primijenjena tri turboventilatorska motora? U objavljenim analizama prisutna su dva tumačenja. Prema prvom, to je posljedica nemogućnosti kineske zrakoplovne industrije za dizajniranjem i proizvodnjom turboventilatorskih motora visokih performansi. Naime, prema američkim analizama, Kina i dalje nije sposobna razviti tehnologiju avionskih motora nove generacije, poput američkog programa AETP (Adaptive Engine Technology Program), te je prisiljena na ovakva rješenja. Prema drugom tumačenju, ovakva konfiguracija je odabrana radi optimiziranja letnih performansi pri velikom rasponu podzvučnih i nadzvučnih brzina. Središnji motor bi se koristio pri uzletu i za superkrstarenje, dok bi se dva bočna motora koristila za postizanje određenog stupnja vektorskog potiska. S druge strane, čemu bi uopće služio vektorski potisak na stealth bombarderu? Bočni motori bi se prije koristili za krstarenje visokim subsoničnim brzinama radi povećanja borbenog dometa. Treće teorije navode mogućnost da je namjena gornjeg motora generiranje električne energije za elektroničke sustave. Pitanje ove neobične (i kompleksne) konfiguracije pogonske skupine ostaje otvoreno. Napadni kut krila i oblik uvodnika zraka ukazuju na moguću maksimalnu brzinu leta od 1,8 Maha. Na fotografijama se vide otvori za tri unutarnja prostora za nošenje naoružanja. Središnji (dug 7,62 m i širok 2,1 m) vjerojatno je namijenjen za nošenje projektila zrak-zemlja, a dva manja bočna za obrambene oružane sustave (projektili zrak-zrak, proturadarski projektili). Puna uzletna masa ovog aviona procijenjena je na 45-54 t. Zbog velike mase je opremljen podvozjem istim kao na Su-34 (tandemski postavljeni kotači).

Opis aviona ukazuje da njegova namjena nije vođenje zračne borbe već izvođenje preciznih udara po kopnenim i morskim ciljevima na velikim udaljenostima. Primarni cilj bile bi kopnene zračne baze i nosači aviona protivnika (SAD) na Indo-pacifičkom području. Sekundarna zadaća mogla bi biti lansiranje dalekometnih projektila zrak-zrak na temelju podataka dobivenih od senzorskih platformi; ova zadaća predviđena je i za novi američki bombarder Northrop Grumman B-21 Raider. Kao takav, ovaj avion bi mogao biti rezultat često navođenog kineskog programa razvoja taktičkog bombardera JH-XX srednjeg dometa. Svi navedeni podatci predstavljaju procjene dane na temelju objavljenih fotografija i video snimaka. Najvjerojatnije je da se samo radi o tehnološkom demonstratoru. Neke analize navode da se radi o mogućem prototipu kineskog lovca šeste generacije, ali sumnjam da su ta objašnjenja točna.

Međunarodne reakcije

Prototip (?) manjeg lovca ili možda besposadnog borbenog aviona tvrtke Shenyang.

Predstavljanje ovih aviona je istovremeno dočekano s veličanjem, ali i skepticizmom. S jedne strane (posebno iz Kine), prikazivanje novih stealth aviona predstavljeno je kao dokaz ubrzanog vojno-tehnološke inovacije i napretka Kine, te postizanja statusa globalne supersile sposobne za pružanje vojnog izazova Zapadu. Kao primjer pogledajte članke na “poluslužbenim” stranicama portala China Academy – na primjer članak “China’s New Stealth Fighter Jets Mark the End of NATO” ili “Why China Leads the U.S. by 10 Years in 6th Gen Fighters?”. Zapravo, iznenađen sam koliko je ovo dobra propaganda. Za osobu koja nema pojma o temi može zvučati vrlo uvjerljivo. Eh, gdje su oni dani agresivnog crvenog agitpropa…

S druge strane, postoji niz mišljenja o tome da su ocjene performansi i sposobnosti prikazanih aviona pretjerane. Navodi se kineska ovisnost o visokotehnološkim komponentama koje dolaze sa Zapada (kao dokaz da Kina nije postigla potpunu samodovoljnost na području vojne tehnologije), pitanje operativne učinkovitosti kineskih borbenih aviona (nikada se nisu sukobili sa zapadnim ekvivalentima; nema pouzdanih podataka o kineskoj stealth tehnologiji, kao ni o avionici i novim oružanim sustavima). Ovdje je zbilja teško dati mišljenje o stvarnom stupnju razvoja kineske zrakoplovne tehnologije. Ipak, postoji područje gdje se može dati relativno objektivna ocjena stanja. To su kineski konstantni problemi s razvojem i proizvodnjom vojnih avionskih motora.

Kina već desetljećima nastoji razviti pouzdane motore, ali uspjeh je ograničen. Ključni problemi na ovom području su zapadne sankcije uvedene 1989. godine i ograničeni pristup ruskoj tehnologiji. Zbog toga je Kina prisiljena na nastavak oslanjanja na ruske motore poput Saturna AL-31F/FN i druge serije motora Aviadvigatel D-30PK. U zadnje vrijeme ipak je vidljiv pomak u razvoju kineskih avionskih motora. Godine 2016. u 13. petogodišnem planu (2016.-2020.) razvoj avionskih motora postaje nacionalni prioritet, a taj prioritet ostao je i u 14. petogodišnjem planu. Konkretno radi se o Planu dva motora, razvoju širokog spektra različitih vrsta vojnih turboventilatorskih motora (WS10/15/18/19/20).

Glavni kineski izazov je pouzdanost motora. Ovdje je problem nedostatak istraživanja ključnih tehnologija, te nedostaci u procesu dizajniranja i proizvodnje motora. To je posljedica pretjeranog oslanjanja na uvoz ključnih tehnologija (kroz kupnju licence ili špijunažu; na taj način se ne mogu dobiti najnovije tehnologije izrade motora) i reverzibilni inženjering (doslovno kopiranje određenog motora; problem je da se na ovaj način dobiva uvid u konstrukcijska rješenja, ali ne i u način izrade ključnih komponenti poput keramičkih lopatica turbine). Zbog toga je 2016. godine došlo do reorganizacije fragmentiranih 27 kineskih tvornica i instituta u jedinstveni okvir – korporaciju AECC (Aero Engine Corporation of China). Izgleda da je ovaj korak konačno doveo do postupnog napretka u dizajniranju i proizvodnji avionskih motora, ali pred kineskim inženjerima je još dug put. Ni suprotna strana ne spava na lovorikama – SAD uskoro uvode u naoružanje nasljednika vođenog projektila zrak-zrak AIM-120 AMRAAM Lockheed Martin AIM-260 JATM (dometa preko 200 km), a oružane snage SAD i istočnoazijskih saveznika razvijaju nove programe i operativne koncepte kako bi parirali rastućim kineskim vojnim sposobnostima.

J-20 i J-35

Iako su sada u središtu pažnje novi kineski avioni predstavljeni prošli mjesec, treba se zapravo fokusirati na stvarnu snagu Zračnih snaga Narodnooslobodilačke vojske Kine (PLAAF) – lovca Chengdu J-20 te novi Shenyang J-35. Ovdje neću opisivati taktičko-tehničke osobine ovih lovaca pete generacije već njihovo značenje za razvoj sposobnosti PLAAF, ali i kao sredstva širenja kineskog geopolitičkog utjecaja.
J-20 je namijenjen kao protuteža američkim lovcima F-22 i F-35. Originalno, J-20 je dizajniran za izvođenje udara protiv strateških ciljeva u dubini protivničkog teritorija, ali ubrzo dobiva i ulogu lovca za postizanje zračne nadmoći. Do sada je identificirano nekoliko varijanti J-20, od kojih je svaka naredna donijela određena poboljšanja (posebno po pitanju pogonske skupine). Do kraja 2022. i početka 2023. godine zapadne procjene navodile su da se u sastavu postrojbi PLAAF nalazi oko 200 J-20. U 2023. godini proizvodnja J-20 je povećana na oko 100 primjeraka godišnje što sada PLAAF omogućuje godišnje popunu tri zračne brigade ovim lovcem. Procjene iz sredine 2024. godine navode kako se broj J-20 u operativnoj upotrebi približava brojci 300. J-20 je počeo zamjenjivati starije varijante lovaca četvrte generacije Shenyang J-11 (licencno proizvedeni Su-27) i Suhoj Su-27SK/UKB. U razvoju je i nova varijanta J-20 koja je (prema nekim izvorima) pred ulaskom u početnu serijsku proizvodnju. Pretpostavlja se da nova varijanta neće dobiti samo novu pogonsku skupinu, već i kompletnu modernizaciju avionike te dodatno smanjivanje radarskog i IC odraza. Prema procjenama dobivenim analizom satelitskih snimaka, J-20 nalazi se u naoružanju barem dvanaest zračnih brigada (od toga su četiri brigade opremljene isključivo s J-20 (1. brigada u zračnoj bazi Anshan, 9. brigada u bazi Wuhu, 111. brigada u bazi Korla i neidentificirana brigada u bazi Changsha-Ningxiang). Ove činjenice upućuju na zaključak kako J-20 postaje glavni lovac PLAAF.

Nova dvosjedna verzija lovca J-20 (leti iza predstavljenog tehnološkog demonstratora)

Nekoliko riječi o organizaciji PLAAF. U okviru zračnih snaga postoji pet regionalnih zapovjedništava unutar kojih je raspoređeno oko 1.800 lovaca. U svakom regionalnom zapovjedništvu nalazi se pet do sedam zrakoplovnih brigada opremljenih lovcima, a u svakoj brigadi tri do šest lovačkih skupina (30-50 lovaca). Što se tiče analize J-20, preporučio bih knjigu autora Abrahama Abramsa, “China’s Stealth Fighter – The J-20 ‘Mighty Dragon’ and the Growing Challenge to Western Air Dominance” (Pen & Sword, 2024). Ova knjiga uz detaljan prikaz razvoja i upotrebe J-20 daje i analizu razvoja PLAAF.

Nedavno predstavljen lovac J-35 razvijen je iz lakog dvomotornog lovca Shenyang FC-31, tehnološkog demonstratora i potencijalnog izvoznog lovca. Napravljena su dva prototipa, a u drugoj polovini prošlog desetljeća pojavile su se prve informacije da je FC-31 izabran za mornarički lovac za kineske nosače aviona. Kao mogući naziv novog aviona navedeno je ime J-35. U listopadu 2021. godine poletio je prvi prototip J-35, a PLAAF je također izrazio interes za nabavom kopnene verzije ovog lovca. Dvije godine kasnije pojavile su se prve fotografije verzije J-35 za PLAAF, koja je konačno prikazana u Zhuhaiu, gdje je potvrđen naziv J-35A (razvoj verzije za kinesku ratnu mornaricu još traje; na novom nosačima CV-16 Liaoning i CV-18 Fujian viđeni su modeli J-35; dok je Fujian opremljen katapultom, na Liaonoingu i CV-17 Shandongu postoji samo sky jump rampa; izgleda da će se J-35 moći koristiti na svim ovim nosačima).

J-35A je dvomotorni lovac srednje veličine na kome su primijenjene mjere za smanjivanje radarskog odraza (vjerojatna primjena materijala za apsorpciju radarskog signala, oblik uvodnika zraka, konfiguracija krila, središnji unutrašnji prostor za naoružanje/ili dva manja kao što je na FC-31 i drugo). Pogonska skupina će na serijskim J-35 vjerojatno biti novi turboventilatorski motor WS-19 (na prototipovima se vjerojatno koriste motori WS-13E i/ili WS-21), a J-35 bi mogao imati sposobnost superkrstarenja (postizanje supersoničnih brzina bez forsaža). Serijska proizvodnja J-35 vjerojatno će započeti za dvije-tri godine. Po izgledu J-35 je izuzetno sličan američkom lovcu F-35, ali to ne znači da je njegova kopija. Prva vidljiva razlika je ugradnja dva motora (F-35 ima samo jedan). Drugo je pitanje – koliki je zapravo unutrašnji prostor za naoružanje i kolika je zapremina spremnika goriva. J-35 je lovac srednje veličine, a pogonska skupina zauzima dosta prostora u središnjem djelu trupa. Kina za sada želi zadržati u tajnosti veličinu radarskog odraza J-35 (J-35 prikazan u Zuhaiu imao je na stražnjem djelu trupa radarski reflektor kako bi se prikrio stvarni radarski odraz).

Shenyang J-35A

Vanjska sličnost J-35 i F-35 uzima se kao dokaz (posebno među američkim analitičarima) uspješne kineske špijunaže u SAD. Po toj logici kineska strana je uspjela ukrasti dovoljno podataka o F-22 i F-35 da kineski J-35 ima slične osobine kao američki lovci. Za ovakve tvrdnje nema dokaza. J-35 ima pogonsku skupinu od dva motora (čime se smanjuje unutrašnji prostor za smještaj elektronike i naoružanja). Neke analize navode upotrebu dva motora kao sigurnosnu mjeru za borbene avione koji polijeću s nosača. U prošlosti je bilo tako, ali F-35 opremljen turboventilatorskim motorom Pratt & Whitney F135 pokazuje kako to pravilo više ne vrijedi (pouzdanost ovog motora je izuzetna). S obzirom na navedene probleme u razvoju kineskih avionskih motora ne bi me čudilo da su konstruktori morali radi sigurnosnih razloga (nedovoljna pouzdanost kineskih motora) ugraditi dva WS-13/21. Nema ni naznaka da J-35 ima bolje elektronske sustave od F-35. Stoga se s velikom vjerojatnošću može reći da J-35 nema iste sposobnosti kao napredniji F-35 ili F-22. Bez obzira na to J-35 ne treba podcijeniti. Ovdje se radi o lovcu koji je u razvoju i koji će ući u proizvodnju u narednih nekoliko godina. Tada ćemo vidjeti njegovu konačnu konfiguraciju. Pojava J-35 pokazuje kako Kina na području avionske tehnologije postepeno smanjuje tehnološki jaz u odnosu na Zapad.

Namjena J-20 i J-35

Ulogu oba lovca treba razmatrati u širem okviru kineskih napora za ostvarivanjem regionalne vojne dominacije na području istočne Azije. Prema kineskim pogledima, ključni izazov predstavljaju zračne i pomorske snage SAD i američkih saveznika (Japan, južna Koreja, Tajvan, Australija). Najvjerojatniji scenarij vojnog sukoba u regiji bio bi kineski pokušaj invazije Tajvana, koji bi vjerojatno doveo do intervencije SAD. U slučaju opisanog sukoba Kina mora imati sposobnosti projekcije pomorske i zračne moći od prvog otočnog lanca (linija Kamčatka-Japan-otočje Ryukyu-Tajvan-sjeverni Filipini-Borneo) prema drugom otočnom lancu (linija Japan-Marijansko otočje-Mikronezija). U priloženoj ilustraciji imate kinesku kartu opisanih pomorskih lanaca (iz priručnika RM Kine objavljenog 2012. godine). Osim kontrole prostora između prvog i drugog otočnog lanca Kina mora uspostaviti i kontrolu nad ključnim pomorskim prolazima koji povezuju Južnokinesko more sa svjetskim oceanima (otočje Ryukyu, otočja Spratly i Paracel, Molučki tjesnac, tjesnac Sunda, tjesnac Lombok, tjesnac Makassat) kako bi spriječila američku pomorsku blokadu Južnokineskog mora koja bi osakatila kinesku ekonomiju. Kineska strana se ne može osloniti samo na djelovanje iz zaštićenih baza u dubini kineskog teritorija. Stoga je razvoj sposobnosti izvođenja pomorskih i zračnih udara po protivničkim bazama i snagama na velikim udaljenostima od kineskog teritorija (1000-2000+ km) od strateškog značaja za Kinu. U tom kontekstu treba razmatrati ulogu J-20 i J-35, ali i budućeg srednjeg bombardera koji razvija Kina.

Chengdu J-20

PLAAF primjenjuje “high-low mix” strategiju – kombiniranje manjeg broja naprednih lovačkih aviona pete generacije (J-20) sa većim brojem manje sposobnih lovaca iste generacije (J-35). J-20 bi se koristili za postizanje zračne nadmoći, dok bi J-35 izvodili druge zadaće u potpori djelovanja J-20. Na primjer, u slučaju invazije Tajvana, J-20 bi se (u kombinaciji sa drugim oružanim sustavima) fokusirao na neutralizaciju američkih zračnih i pomorskih snaga koje bi bile poslane u Južnokinesko more. Istovremeno J-35 bi djelovao protiv tajvanskih oružanih snaga. J-35 bi se vjerojatno koristio i u borbi protiv zapadnih lovaca četvrte generacije (F-16, F/A-18 Super Hornet), gdje bi imao određenu prednost u odnosu na starije zapadne lovce. Tu je i još jedna moguća uloga J-35. Naime, tijekom idućih deset godina PLAAF će iz naoružanja povući stotine lovaca prijašnjih generacija (J-7, J-8, J-10A, J-11), a ulogu jeftinijeg lovca će preuzeti J-35.

U kontekstu ove strategije Kina nastoji razviti i srednji bombarder (Ministarstvo obrane SAD je u godišnjem izvještaju o OS Kine nazvalo ovaj projekt regionalnim bombarderom, J/H-XX) koji bi se koristio za napade na zračne i pomorske baze SAD na području drugog otočnog lanca, što bi američku stranu moglo prisiliti na premještanje B-52 i novog B-21 u baze na većoj udaljenosti. To bi smanjilo broj naleta i borbenu učinkovitost ovih bombardera. Druga potencijalna namjena bili bi precizni udari po strateškim instalacijama na Tajvanu (bombarder bi bio precizniji od balističkih projektila). S obzirom da je projekt razvoja kineskog dalekometnog stealth bombardera H-20 već duže vremena pod znakom pitanja (zapadne procjene spekuliraju da je projekt u krizi i da bi mogao biti otkazan) prikazani tehnološki demonstrator (krivo nazvan J-36) mogao bi biti rezultat ovih napora.

Geopolitička uloga kineskih lovaca

Pojava lovca J-35 ukazuje i na kinesku namjeru ugrožavanja američkog vodstva na globalnom tržištu borbenih aviona pete generacije. J-35 bi (u konačnoj konfiguraciji) trebao predstavljati kombinaciju niske cijene i određene razine sposobnosti lovca pete generacije (dalekometni oružani sustavi, stealth). Malo je vjerojatno da bi konačna verzija po sposobnostima bila ekvivalent američkom F-35, ali prodaja ovakvog lovca bez ograničenja koja uvjetuje Washington pri prodaji aviona Lightning II (elektronska oprema, oružani sustavi, ovisnost o logističkoj potpori) mogla bi biti privlačna nizu zemalja koje ne žele prihvatiti ograničenja a žele imati lovac pete generacije. Primjer ovakvog američkog djelovanja bila su ograničenja nametnuta Japanu u 80-im godinama prošlog stoljeća. Japan je tada razvijao domaći lovac Mitsubishi F-2 na osnovi lovca F-16. Prema prvobitnom planu to je trebao biti japanski projekt no Washington je (zbog mogućnosti da novi lovac ugrozi globalnu prodaju F-16, te da Japan postane samodovoljan u nabavi lovaca) prisilio Tokio na sklapanje sporazuma prema kome je japanska strana dobila samo ograničeni pristup američkoj tehnologiji (dok je američka strana dobila neograničeni pristup japanskoj tehnologiji razvijenoj za F-2), a japanska strana se obavezala da će 40 % komponenti za novi lovac kupiti u SAD. Time bi Kina mogla dobiti značajan udio na globalnom tržištu lovaca pete generacije, a prodaju J-35 novim kupcima iskoristiti za jačanje geopolitičkog utjecaja.

Egipatski Dassault Rafale F3/3R

Pakistan i Egipat prve su zemlje koje su odlučile kupiti nove kineske lovce. Nakon što su SAD 2016. blokirale prodaju F-16 Pakistanu, Islamabad je u prosincu 2021. objavio odluku o kupnji lovaca J-10, a u siječnju 2024. godine obavio namjeru kupnje lovaca FC-31.
Drugi primjer je Egipat. Kairo je godinama frustriran zbog nametnutih ograničenja u isporuci zapadne vojne tehnologije. Egipatske oružane snage nastoje razviti sposobnosti projekcije vojne moći u susjednim područjima (Etiopija, južni dio Crvenog mora, Libija), ali Zapad ograničava transfer moderne vojne tehnologije kako ne bi bila ugrožena tehnološka nadmoć Izraela u regiji. To je najvidljivije na području zrakoplovne tehnologije. Godine 2013. Obamina administracija zaustavila je transfer lovaca F-16C Block 52 nakon vojnog puča u Egiptu. Nakon toga su 2019. SAD (na izraelski pritisak) odbile egipatski zahtjev za kupnjom 20 F-35. To je bio poticaj za egipatsku diversifikaciju nabave borbenih aviona. Donesena je odluka o kupnji 46 ruskih lovaca MiG-29M2 te 54 lovca Dassault Rafale F3/3R (originalna narudžba od 24 Rafalea povećana je za još 30 aviona kada je Egipat pod američkim pritiskom morao odustati od kupnje 24 ruska lovca Su-35S). Dodatni problem za Egipat je da zapadne zemlje ne žele isporučiti dalekometne projektile zrak-zrak. SAD odbija isporučiti AIM-120 AMRAAM,(domet 160-180 km) te su egipatski F-16 opremljeni zastarjelim projektilima AIM-7P Sparrow (70 km). Francuska je (pod pritiskom SAD) odbila isporučiti projektile zrak-zrak MBDA Meteor (200+ km) za opremanje egipatskih Rafalea i umjesto toga isporučila kratkodometne projektile Matra MICA (80 km). Za razliku od zapadnih zemalja Kina je spremna isporučiti lovce opremljene dalekometnim vođenim projektilima zrak-zrak, i to po značajno nižoj cijeni. Tako je Egipat odlučio kupiti kineski lovac generacije 4.5 Chengdu J-10C opremljen projektilom zrak-zrak PL-15 (200+ km) sa cijenom između 40 i 50 miliona dolara po avionu. To ne znači da je Egipat odustao od kupnje oružja sa Zapada. Ali kako su zapadni partneri blokirali isporuku traženih oružanih sustava, Kairo je kupnjom J-10C poslao političku poruku – spremnost da tražene sustave kupi drugdje (čime se želi prisiliti zapade saveznike da razmotre dosadašnju politiku ograničavanja isporuke modernih oružanih sustava).

Ne radi se samo o isporuci modernih borbenih aviona. Kina je (prema podacima švedskog instituta SIPRI) postala globalni četvrti izvoznik naoružanja i vojne opreme (između 2019. i 2023. godine Kina je postigla udio od 5,8% globalne trgovine oružjem). Primarni cilj nije postizanje komercijalnog uspjeha već korištenje prodaje naoružanja kao jednog od sredstva za širenje političkog utjecaja i stvaranje dugoročne ovisnosti kupca o Kini (kroz sklapanje pratećih ekonomskih i sigurnosnih sporazuma o suradnji; pogledajte samo kineske ugovore s afričkim zemljama).

Zaključak

Opisani projekti razvoja kineskih borbenih aviona pokazuju veliki napredak koji je Kina napravila na nekoliko područja ključnih za razvoj modernih vojnih aviona. Ipak, pred Kinom je i dalje niz izazova. Dizajniranje i proizvodnja stealth aviona zahtjeva ne samo značajna sredstva već i razvijene istraživačke programe na područjima kao što su napredni materijali, avionski motori visokih performansi i napredni elektronski sustavi. Sva ova područja i dalje su izazov za Kinu. Možda najveći problem pred kineskom stranom je sposobnost dizajniranja novih borbenih aviona. Za vrijeme hladnog rata Kina je bila prisiljena kupovati od Moskve licence za proizvodnju borbenih aviona ili špijunažom stjecati pristup do dizajna, tehnologija i konstrukcijskih rješenja drugih zemalja. To pokazuju primjeri lovaca Shenyang J-5 (MiG-17PF), Shenyang J-6 (MiG-19), Chengdu J-7 (MiG-21F), Shenyang J-8/J8II (dalji razvoj J-7). Navedena praksa nastavila se i nakon Hladnog rata. Lovac Chengdu J-10 je dizajniran na temelju podataka o izraelskom programu lovca IAI Lavi (zasnovanom na F-16), razvijanom u 80-im godinama prošlog stoljeća (Kina je razvojne planove Lavija kupila u Izraelu, što je izazvalo bijes u Washingtonu).

Kineski prikaz područja prvog i drugog otočnog lanca

Lovci Shenyang J-11 i J-15 predstavljaju poboljšani Suhoj Su-27 (Kina je licencu za proizvodnju Su-27 kupila od SSSR-a 1989. godine). Mornarički lovac Shenyang J-15 je najbolji primjer reverzibilnog inženjeringa. Kina je prvo od Rusije pokušala kupiti licencu za mornaričkih lovac Suhoj Su-33, ali Moskva je odbila ovaj zahtjev. Kina je tada kupila od Ukrajine prototip ovog lovca (Suhoj T-10K-3), koji je Kijev dobio nakon raspada SSSR-a, i kopirala ga. Nastavak ove prakse vidljiv je i kod J-20. Kada je u listopadu 2016. godine Kina predstavila J-20, urednik ruskog časopisa Arsenal otečestva Dimitrij Drozdenko objavio je kako je kineski lovac očito nastao na temelju ruskog tehnološkog demonstratora MiG 1.44 prikazanog 2000. godine. Isto mišljenje je iznio i analitičar londonskog instituta IISS Douglas Barrie koji je istaknuo sličnosti oba aviona, ali i utjecaj američkih lovaca F-22 i F-35 (njegova pretpostavka je bila da je kineska strana dobila obavještajne podatke o ovim avionima; iako to za MiG 1.44 nikada nije potvrđeno, 2014. Washington je potvrdio kako je Kina hakirala oko 630.000 dokumenata o oba američka lovca). Sličnost J-35 s F-35 ne trebam ni komentirati. Čak je i novopredstavljeni tehnološki demonstrator s dvostrukim delta krilom po mnogočemu sličan obustavljenom američkom programu supersoničnog regionalnog stealth bombardera. Lockheed Martin je 2004. predložio razvoj bombarderske verzije lovca F-22 (FB-22, borbeni domet 2.700-3.300 km, maksimalna brzina 1.5+ Macha, uzletna masa 54 t, predloženo je šest mogućih varijanti uključujući i varijante bez vertikalnih stabilizatora), ali dvije godine kasnije odustalo se od projekta. Procjenjeno je da više nema mogućnosti konvencionalnog sukoba velikih sila, a pravi razlog bili su rastući troškovi programa F-35.

Sve su to rješivi problemi. Dobar primjer je usporedba stanja kineskih zračnih snaga prije četvrt stoljeća i danas. Na određenim područjima kineska zrakoplovna tehnologija i dalje nije na razini zapadne (na primjer razvoj avionskih motora), ali na drugima je preuzela vodstvo (prema zadnjim izvještajima Pentagona Kina ima vodstvo u razvijanju hipersoničnih oružanih sustava). Nedavno predstavljanje niza naprednih oružanih sustava (osim borbenih aviona tu su i antibalistički sustav HQ-19, besposadni ratni brod niske zamjetljivosti nazvan Orka, niz novih besposadnih letjelica) ukazuje na kineski cilj dostizanja (a onda i premašivanja) vojnih sposobnosti zemalja Zapada.
Kineski program modernizacije zračnih snaga također je usmjeren prema smanjivanju utjecaja zapadnih sila na azijsko-pacifičkom području ali i prema jačanju geopolitičkog utjecaja na globalnoj razini (za primjer – kineske prodaje borbenih aviona Pakistanu i Egiptu).

* Gost autor je izv. prof. dr. sc. ROBERT BARIĆ s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, uz čiju dozvolu prenosimo članak

NATO summit u Washingtonu, održan između 9. i 11. srpnja ove godine, bio je ukupno 33. takav skup koji je okupio delegacije iz 32 države članice i još niza partnerskih država. Ukupno gledano, ovo je bio četvrti takav skup održan u Sjedinjenim Američkim Državama (nakon summita u Washingtonu 1978. i 1999., te summita u Chicagu 2012. godine), prvi po ulasku Švedske u članstvo organizacije, te zadnji sa sudjelovanjem kako Joe Bidena na čelu SAD tako i Jensa Stoltenberga kao glavnog tajnika Saveza. Iako je u doba održavanja NATO summita u Washingtonu Joe Biden kao aktualni predsjednik SAD još slovio i za predsjedničkog kandidata demokratske stranke (doduše opterećenog posljedicama loše odrađene debate s republikanskim kandidatom Donaldom Trumpom samo 12 dana ranije, 27. lipnja 2024. godine), on se već 21. srpnja povukao iz utrke te prepustio kandidaturu svojoj potpredsjednici Kamali Harris. Što se Stoltenberga tiče, ovime za Norvežana završava mandat koji je započeo 1. listopada 2014. godine, uz 4 produženja (2017., 2019., 2022. i 2023. godine), s krajem zakazanim za 1. listopada 2024. godine. Njegov nasljednik je Nizozemac Mark Rutte, čija je privola teškom mukom bila dobivena od svih država članica.

Nakon ponedjeljka 8. srpnja – obilježenog nizom protokolarnih događanja glavnog tajnika Stoltenberga sa svojim američkim domaćinima – prvi radni dan summita započeo je u utorak 9. srpnja temom „Žene, mir i sigurnost“, nastavio se „Forumom obrambene industrije“, te završio svečanom priredbom u dvorani „Andrew W. Mellon Auditorium“ – na kojoj je i sam Stoltenberg primio najviše američko civilno odlikovanje, „Predsjedničkom medaljom slobode“. Srijeda 10. srpnja imala je lagan protokolarni program do podneva i zajedničkog fotografiranja, da bi onda uslijedilo zasjedanje Sjevernoatlantskog vijeća i donošenje zajedničke deklaracije – prije niza svečanih večera, posebno za čelnike država, ministre vanjskih poslova i ministre obrane. Četvrtak 11. srpnja od jutra je bio rezerviran za sastanke s inozemnim partnerima. No, iako su prvo na redu bile delegacije iz Pacifičke regije (Australija, Novi Zeland, Japan i Južna Koreja), ipak je fokus tu bio na kasnijem susretu s predstavnicima Ukrajine – gdje je objavljena i posebna izjava Vijeća NATO-Ukrajina, održanog u formatu čelnika država i Vlada. To događanje ne treba miješati s malo kasnijim sklapanjem „Zavjeta za Ukrajinu“ održanim istoga dana, kojem je također pristupio niz NATO i EU država.

Dok se ovo okupljanje službeno nastojalo prikazati kao dio svečanog obilježavanja 75. godišnjice Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora (konkretno osnovana 4. travnja 1949. godine), uz službeno pokazivanje jedinstva država članica, teško je bilo sakriti i niz izazova (pa i podjela). Kao prvo, NATO summit u Washingtonu bio je vidljivo obilježen činjenicom rata u Ukrajini, posebno istaknutom i ruskim napadom na dječju bolnicu Okhmatdyt u samom Kijevu 8. srpnja. Time ne samo da je fokus događanja posredno bio stavljen na Rusku Federaciju i njenog čelnika Vladimira Putina kao agresore, već i na Narodnu Republiku Kinu koja Rusiji pomaže u ratu, pazeći pri tome da previše ne ugrozi svoj međunarodni status i trgovinske odnose. Zato ne čudi ni činjenica da se baš o Kini moglo iz službene deklaracije čuti najoštrije kvalifikacije do sada, dok su odnosi s tom državom (ali i sa Sjevernom Korejom, koja je sve bitnija saveznica Rusije i dugogodišnja država-klijent Kine) dominirali raspravom s partnerima iz Pacifičke regije.

Ujedno, bilo je bitno uočiti i niz promijenjenih političkih situacija u kojima su se nalazili brojni čelnici država članica pridošlih na summit. Dok su Emmanuel Macron i Olaf Scholz bili oslabljeni lošim izbornim rezultatima, Joe Biden se na NATO summitu konstantno borio s prigovorima o svojoj starosti te nesposobnosti za daljnji ozbiljan rad na čelu države, Viktor Orban i Recep Tayyip Erdoğan igrali su ulogu marginalaca i djelomičnih izopćenika, a premijeri Velike Britanije i Nizozemske, Keir Starmer te Dick Schoof, tek su radili svoje prve vanjskopolitičke korake nakon nedavnih izbornih pobjeda. Naravno, posebno treba istaknuti i ulogu jednog političara kojeg tu uopće nije bilo, ali je ipak svojim utjecajem barem djelomično obilježio događanje. Naravno, riječ je o bivšem (a možda i budućem) predsjedniku SAD Donaldu Trumpu – za čiji se mogući povratak na vlast i NATO i brojne njegove članice već neko vrijeme pripremaju (tzv. „Trump-proofing“ Saveza). Sve su to dodatni politički aspekti koje itekako treba uzeti u obzir pri sagledavanju učinaka te značenja ljetošnjeg političkog skupa u Washingtonu.

Obrambena izdvajanja i druge teme

Kao i u nizu prethodnih NATO skupova, pitanje financiranja sektora obrane među državama članicama nije se moglo izbjeći ni u Washingtonu. Tu se moglo čuti ponos glavnog tajnika Stoltenberga – o tom kako su ljetos 23 od 32 članice dostigle planiranih 2 posto BDP-a usmjereno za obranu, a posebice da time i ukupnost europskih članica Saveza u prosjeku prelazi tih magičnih 2 posto. Njemačka, Nizozemska, Norveška i Turska su mjeru od 2 posto BDP-a ove godine dostigle po prvi puta, a konkretno u ostvarenju ovoga cilja uspjele su sve države osim Španjolske (1,28 posto), Slovenije (1,29 posto), Luxembourga (1,29 posto), Belgije (1,3 posto), Kanade (1,37 posto), Italije (1,49 posto), Portugala (1,55 posto) i Hrvatske – koja je uz sve zamislive računovodstvene i administrativne trikove jedva dogurala do 1,81 posto. Ujedno, ovoga ljeta samo dvije NATO države (Belgija i Kanada) nisu ispunjavale pomoćni kriterij  – izdvajanje 20 posto obrambenih novaca za modernizaciju – dok su svi ostali, baš kao i Republika Hrvatska, spoznali čari masovnije kupovine vojne opreme (pa makar i s malo ili nimalo planiranja tih investicija).

Udio obrane u BDP-u, prema NATO pregledu od 12. lipnja 2024. godine (NATO)

Dakle, dok se to 2014. na summitu u Walesu planiralo izvesti unutar 10 godina, cilj je skoro pa ostvaren. Iako su te 2014. samo 3 države ispunjavale mjeru, još 2021. se govorilo o njih 6, a sada samo osam od 32 ne ispunjava zadani cilj – a i one bi navodno trebale tu ponešto promijeniti do kraja desetljeća. Naravno, neovisno o činjenici da se tema ozbiljnijeg investiranja u vlastitu nacionalnu obranu država NATO kroz organizaciju provlači već desetljećima, ona je ovoga ljeta postala posebno aktualna s obzirom na loše stanje demokratskog predsjedničkog kandidata Bidena i mogućnost povratka na vlast u SAD Donalda Trumpa – osobe čije se doživljavanje vanjske politike i savezničkih odnosa redovito svodilo na pitanje novaca i uplata. Dakle, pitanje jačanja doprinosa članica za svoju obranu ljetos se itekako gledalo kao posebno bitno u slučaju pobjede Trumpa na izborima zakazanim za 5. studenog ove godine – ne bi li se i time probalo udobrovoljiti Rusiji sklonog populističkog političara koji je ionako saveznike prodrmao najavama mogućeg izlaska SAD iz NATO saveza, organizacije koju su baš Amerikanci i osnovali 1949. godine. Naravno, ako se pri jačanju pojedinog nacionalnog obrambenog sustava krenulo i u kupovinu razne nove vojne opreme iz Sjedinjenih Država – tim bolji argument na stolu za slučaj da 20. siječnja iduće godine opet bude inauguriran Trump, dok čitava stvar ni za Kamalu Harris neće biti mrska. Ipak, treba napomenuti kako u svjetlu tekućeg rata u Ukrajini sve više država NATO-a ne samo da spominje 2 posto BDP-a kao donju granicu potrebnih ulaganja – dok se čuje da bi novu mjeru trebalo postaviti na 2,5 posto BDP-a, a možda i na 3 posto – o čemu će zasigurno još biti mnogo razgovora. Ujedno se usuglasilo i mjere zajedničkog financiranja NATO saveza za period od 2025. do 2029. godine, dok će iduće godine za potrebe Saveza biti izdvojene 4,4 milijarde eura.

Uz ova financijska pitanja, moglo se čuti da je na summitu u Washingtonu usvojen i set novih NATO obrambenih planova, a odlučeno je i o mjerama za daljnje jačanje vojne industrije unutar organizacije. Oko 10 milijardi USD namijenjeno je za proizvodnju naoružanja i streljiva ne bi li se popunilo savezničke zalihe, dok se radi i na koordiniranju pojedinih nacionalnih proizvodnih kapaciteta, jačanju standardizacije i interoperabilnosti, te osiguravanju da ustaljenost potražnje bude dugoročni poticaj obrambenoj industriji. Uz pozdravljanje članstva Švedske, u Finskoj se odlučilo osnovati i novo zapovjedništvo zaduženo za sjeverno krilo Saveza. Ujedno, u Washingtonu se moglo čuti i vijesti o jačanju protuzračne i proturaketne obrane Saveza – kako postavljanjem dodatnog sustava Aegis Ashore u mjestu Redzikowo u Poljskoj (kao dodatak dosadašnjim kapacitetima u Rumunjskoj, Španjolskoj i Turskoj), tako i raspoređivanjem američkih raketnih sustava Tomahawk, SM-6 (i budućih hipersoničnih raketa) na prostoru Njemačke od 2026. godine nadalje. Ova mjera – koja je bila zabranjena od 1988. pa sve do raspada Sporazuma o nuklearnim projektilima srednjeg dometa (Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty) 2019. godine – trebala bi navodno dati vremena europskim državama da organiziraju svoju vlastitu zaštitu od takvih oružja, zajedno s jačanjem protuzračne i proturaketne obrane kontinenta. Radilo se ujedno i na jačanju otpornosti društava u državama članicama na nove izazove – po prvi put se pripremaju i Nacionalni planovi otpornosti (National Resilience Plans) – kao i na daljnjem razvoju savezničkih sposobnosti suočavanja s izazovima kibernetičkih prijetnji, za što se također odlučilo osnovati novi specijalizirani te integrirani obrambeni centar. Uz praćenje prijetnje terorizma, te jačanje sposobnosti za NBK obranu, poseban je fokus stavljen i na jačanje obrane kritičke podmorske infrastrukture važne kako za NATO, tako i za sve pojedinačne članice.

Ujedno, tom je prilikom i do kraja formalizirano preuzimanje mjesta Glavnog tajnika NATO saveza od bivšeg nizozemskog premijera Marka Ruttea, nakon kraja mandata Jensa Stoltenberga 1. listopada ove godine. Dok je Rutte postupno skupljao podršku među državama članicama, ne čudi da je taj posao najteže išao u Mađarskoj i Turskoj. Dok je mađarska podrška navodno na kraju bila osigurana pristankom ostalih država saveznica na izuzetak Mađarske od zajedničkih programa pomoći Ukrajini i obuci njenih vojnika – Turska se navodno koncentrirala na pitanje uloge Glavnog tajnika u odnosima Saveza i Europske unije. Ne samo da se Rutte navodno morao obvezati na zaobilaženje preferiranja EU država i stavova u NATO pitanjima, već je stvar bila zapečaćena i pristajanjem Saveza na ulogu Turske kao države organizatora NATO summita 2026. godine (nakon Nizozemske, u Den Haagu od 24. do 26. lipnja 2025. godine).

Rusija, Kina i njihovi prijatelji

Što se Ruske Federacije tiče, NATO je u Washingtonu ponovio da tu državu smatra prijetnjom, baš kao i njihovo nastojanje da se uglavnom silom promijeni sigurnosna arhitektura Europe. Ponovljen je i stav o njihovoj odgovornosti za agresiju u Ukrajini, brojne žrtve i  razaranja u suprotnosti s međunarodnim pravom – te je Rusija pozvana na obustavljanje takvih djelovanja, baš kao i korištenja kemijskog naoružanja ponekad na tamošnjim bojištima. Osim potvrđivanja pripadnosti okupiranog poluotoka Krima Ukrajini, Rusija je pozvana i na povlačenje vojnih snaga stacioniranih u Moldovi te Gruziji protiv volje tamošnjih vlasti. Osuđeno je i redovito rusko „zveckanje“ nuklearnim naoružanjem (koje se rasporedilo i u Bjelorusiji od lipnja 2023. godine), te militarizacija svemira koju provodi režim Vladimira Putina. Jednako tako, posebnim prijetnjama sigurnosti država saveznica imenovana su i ruska hibridna djelovanja širom euroatlantskog prostora, korištenje migracija za pritiske prema susjednim zemljama, kibernetičke napade, kampanje dezinformiranja, te izvođenje ekonomske prisile i malignih političkih utjecaja. Na sve ove prijetnje trebat će odgovoriti skupno i organizirano – baš kao i na potencijalne oružane prijetnje prema NATO članicama – radi čega je do idućeg NATO summita u Nizozemskoj najavljena i izrada „Smjernica o NATO strateškom pristupu“ ovakvoj Ruskoj Federaciji.

Narodna Republika Kina prepoznata je kao odlučujući pomagač (“decisive enabler”) koji Rusiji uvelike pomaže u zaobilaženju oštrice zapadnih sankcija. Zato je NR Kina u deklaraciji NATO summita u Washingtonu pozvana da prestane pružati materijalnu te političku potporu ruskoj agresiji u Ukrajini, posebno po pitanju izvoza roba dvojne namjene, razne opreme i sirovina korisnih za rusku vojnu industriju. Također, Kina je prepoznata kao izvor „sistemskih izazova“ za zemlje euroatlantskog prostora, posebice svojim hibridnim djelovanjima i širenjem dezinformacija. Uzimajući u obzir ekspanziju njihovog nuklearnog arsenala te svemirskog programa, Kina je pozvana na odgovorno ponašanje i povećanu transparentnost. Što se tiče političke potpore Kine režimu u Moskvi, treba spomenuti i kineska nastojanja za navodnim posredovanjem u rješavanju sukoba u Ukrajini. Ne samo da ta nastojanja svojim sadržajem uvelike idu na ruku ruskim ratnim ciljevima (i stanju na bojištu), već se oko tog vojno-diplomatskog procesa nastoji okupiti države skupine BRICS te tzv. „globalnog juga“ – nasuprot svim usporedivim nastojanjima NATO/EU i skupine država G7.

U ovom kontekstu treba naglasiti i spominjanje nekoliko dodatnih država, koje svojim ponašanjem prvenstveno vojno pomažu Ruskoj Federaciji u provedbi njihove agresije na Ukrajinu. Kao prvo, tu je Bjelorusija, kojoj je NATO zamjerio stavljanje vlastitog državnog teritorija i infrastrukture u provedbi ruskog napada. Dodatna politička i vojna integracija ove države u okvir Ruske Federacije, baš kao i tamošnje raspoređivanje ruskih vojnih kapaciteta i osoblja, postupno ugrožava kako regionalnu stabilnost, tako i odnose sa susjedima (Poljska te Litva i Latvija). No Bjelorusija je tijekom dosadašnjeg 31 mjeseca ruske agresije na Ukrajinu pružala Rusiji i pomoć u vojnom materijalu te streljivu, baš kao i Sjeverna Koreja te Iran. Uz to, NATO je prepoznao i slanje streljiva te balističkih raketa iz Sjeverne Koreje, kao i streljiva i bespilotnih letjelica (a možda i raketa) iz Irana – opet kao prijetnju sigurnosti euroatlantskog područja te kršenje više odluka organizacije Ujedinjenih naroda.

Podrška Ukrajini

Kako se već moglo vidjeti iz svega prethodno iznesenog, tema Ukrajine i njenog odolijevanja ruskoj agresiji zapravo je obojila većinu sadržaja na NATO summitu u srpnju ove godine. Ipak, usprkos ukrajinskim nadama te zalaganju pojedinih država članica – nije došlo do suglasja oko članstva te države u Savezu, pa onda i odgovarajućeg poziva u članstvo. Ipak, čulo se ponavljanje teza o podršci i potpori Ukrajini u odbijanju ruske agresije, posebice kroz format „Vijeća NATO-Ukrajina“. Iako ni tada (a ni u mjesecima koji su slijedili) nije došlo do usuglašavanja odluke o davanju dozvole Ukrajini da dobiveno zapadno oružje dužih dometa smije koristiti za udare duboko u teritorij Rusije, ipak se iz Washingtona moglo čuti o doniranju dodatnih modernih sustava protuzračne obrane. Nažalost, baš kao i u slučaju nekih drugih zapadnih obećanja – i ovdje se uskoro realnost odmakla od retorike, te se moglo bilježiti kašnjenje isporuke sustava SAMP/T iz Italije, neuspjeh Nizozemske da s partnerima kompletira još jednu bitnicu sustava MIM-104 Patriot, te vjerojatno i odgodu isporuke još jedne takve bitnice iz SAD (za koju se onda 26. rujna ponovilo namjeru slanja, kad jednom bude provedena njena prethodna obnova).

Uz sve to, na NATO summitu u Washingtonu usuglašeno je bilo osnivanje misije „NATO Security Assistance and Training for Ukraine“ (NSATU), koja bi trebala iz inozemstva koordinirati slanje vojne opreme i provedbu obuke ukrajinskih vojnika u državama saveznicama, zajedno s novim Visokim NATO predstavnikom kojeg bi Savez otposlao u Ukrajinu. Sve to bi trebalo raditi bez direktnog uključivanja NATO u rat, ujedno pripremajući Ukrajinu i za buduću integraciju u Savez – čemu se usuglasilo i Zavjet o dugoročnoj sigurnosnoj potpori Ukrajini, temeljem kojeg bi ta država proporcionalnim doprinosima saveznika iduće godine dobila 40 milijardi USD, prvenstveno za vojnu opremu, pomoć i obuku ljudstva. Ne bi li se osiguralo učenje lekcija iz tekućeg rata i raznih tim povodom provođenih aktivnosti, NATO je odlučio ustrojiti poseban Združeni centar za NATO-Ukrajina analizu, obuku i obrazovanje (NATO-Ukraine Joint Analysis, Training, and Education Centre – JATEC), koji bi trebao pomoći širenju utvrđenih dobrih praksi i na ostale NATO članice. Sve bi to trebalo potvrditi kako je budućnost Ukrajine neizbježno u okrilju NATO saveza – koji pozdravlja njeno slobodno pravo izbora, ali i na konkretan napredak te države prema članstvu odgovara podrškom „nepovratnom“ napredovanju prema „punim euroatlantskim integracijama, uključujući i NATO članstvo“ (za koje će pozivnica stići kad se države saveznice slože i budu zadovoljeni uvjeti, koji god oni bili). Naravno, ovakav izbor riječi predstavlja tek političku poruku podrške, koja će imati malo smisla ako je neće pratiti i stvarna realizacija zadanih obećanja o konkretnoj podršci u ratu. Ujedno se konstatiralo i da rad već spomenutog „Vijeća Ukrajina-NATO“ predstavlja most prema punom članstvu u Savezu, dok će se interoperabilnost i provedba demokratskih te sigurnosnih reformi pratiti kroz „Godišnje nacionalne programe“ pod paskom NATO ministara vanjskih poslova.

Turska i Mađarska

Na kraju napomenimo još jednom kako se uz sav napor Saveza da demonstrira zajedništvo i usklađenost stavova, ipak teško bilo oteti dojmu da barem dvije članice tu ozbiljno igraju neke svoje igre. Riječ je, naravno, bila o Turskoj i Mađarskoj – državama čiji se čelnici učestalo vide i slažu s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, od kojeg masovno kupuju i jeftinije energente.

Turska je u NATO savezu od 1952. godine, a iako je kandidatkinja za EU članstvo od kraja 1999. godine – jasno je da od toga još dugo neće biti ništa. Dok se njihova velika vojna sila pretežito bavi obračunavanjem s Kurdima u samoj državi, te susjednim Siriji i Iraku – politički je posebno bitno istaknuti kako Turska nije uvela sankcije Ruskoj Federaciji i održava dobre odnose sa službenom Moskvom (čijeg je predsjednika Erdogan sreo u Kazahstanu samo nekoliko dana prije NATO summita u Washingtonu). Turska iz Ruske Federacije osigurava pokrivanje oko 49 posto energetskih potreba, te u Rusiju mnogo i izvozi (oko 45,6 milijardi USD u 2023. godini) – što bi se postupno moglo primijeniti zaoštravanjem sankcija NATO i EU država (posebno režima u kojem SAD kažnjavaju sve one koji krše njihove sankcije). Ujedno, Turska održava i dobre odnose s vlastima u Ukrajini – ne samo da se posredovalo u oslobađanju dijela ratnih zarobljenika, već se Kijevu isporučuje i vojnu pomoć (posebno bespilotne letjelice i ratne brodove), te unutar NATO saveza sudjeluje u raznim oblicima suradnje te pomoći. Nije s gorega napomenuti i da Turska u skladu s međunarodnom konvencijom iz Montreuxa sklopljenom 1936. godine nadzire i promet kroz tjesnace Bospor i Dardaneli – čime je zadnjih godina onemogućila jačanje ruske Crnomorske flote brodovima iz ostalih ruskih flota, na veliku korist Ukrajine – dok se itekako iskazala i ugovaranjem tzv. „Žitnog sporazuma“ od ljeta 2022. do ljeta 2023. godine, kojim je pomogla ukrajinskom izvozu prehrambenih roba u vrijeme najžešćeg ruskog pritiska na tu zemlju i njen pomorski izvoz. Time se pokazalo da Turska i dalje cijeni svoje NATO članstvo, iako ga često shvaća drugačije od ostalih država u Savezu (igrajući vlastite političke igre i pod cijenu zaoštravanja odnosa s preostatkom Saveza). Osim spomena ambicija Turske prema članstvu i u Šangajskoj organizaciji za suradnju, to nigdje nije bilo jasnije vidljivo nego na primjeru prijema Švedske u NATO članstvo – gdje su vlasti u Stockholmu molbu za članstvo podnijele 18. svibnja 2022. i onda od 5. srpnja do 27. rujna 2022. prikupile i 28 od 30 ratifikacija svojih instrumenata o pristupanju. Pregovori s Turskom otegnuli su se sve do 25. siječnja 2024. godine – na kraju potpomognuti i američkom odlukom da Turskoj proda dodatne borbene avione F-16 (dok se istodobno razgovara o F-35 pod uvjetom turskog otpisivanja “famoznog” ruskog proutzračnog sustava S-400)

Slične igre nastoji igrati i Mađarska, članica NATO saveza od ožujka 1999. godine, Europske unije od svibnja 2004. godine, a Schengenske zone od kraja 2007. godine. Usprkos mađarskom izdvajanju 2,11 posto BDP-a za obranu (od toga 47,8 posto za opremanje i modernizaciju) – teško da je ikome dobro sjelo mađarsko izigravanje posrednika oko rata u Ukrajini i posjeta premijera Viktora Orbana Moskvi i Vladimiru Putinu 5. srpnja ove godine, samo koji dan po preuzimanju predsjedanja Europskim vijećem i uoči NATO summita, jednako kao i odlazak sa skupa u Washingtonu direkt na Floridu, radi osobnog sastanka Orbana s republikanskim predsjedničkim kandidatom Donaldom Trumpom (kojeg također ustrajno biju glasine o sklonosti Rusiji i njenom diktatoru). Sve je to tim više problematično ima li se u vidu redovita mađarska opstrukcija EU i NATO nastojanja za pomoć Ukrajini – gdje je Mađarska i ovoga ljeta ostala jedina NATO država koja se pobrinula isključiti iz svih u Washingtonu usvojenih mjera potpore Ukrajini. Dok je teško ozbiljno ocjenjivati navodne ambicije službene Budimpešte za članstvom u skupini BRICS (kojom dominiraju Rusija i Kina) ili Vijeću turkofonih država (na čijem je sastanku također bez konzultacija s ostatkom EU sudjelovala početkom srpnja ove godine), malo je bilo neugodnosti sličnih mađarskom postupanju oko već spomenutog ulaska Švedske u NATO – gdje se Mađarska mjesecima na birokratske prepreke izvlačila od ratifikacije pristupnih dokumenata u sjeni Turske. Kada je početkom 2024. spomenutom promjenom turskoga stava ostala jedinom preprekom švedskom članstvu – Mađarska se na kraju nagodila o kupovini još 4 borbena aviona JAS 39 Gripen i 5. ožujka ratificirala dokumente (a Švedska ušla u članstvo već dva dana nakon toga, 7. ožujka 2024. godine). Uz sve to, imajući u vidu i razmjere problema koje proizvodi unutar Europske unije, sve je teže ozbiljno razmatrati i budućnost Mađarske u NATO krugu država.

**ovaj tekst je dio projekta “NATO i Hrvatska pred neočekivanim izazovima” i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

Hipersonično strateško raketno naoružanje jedan je od najpopularnijih aktualnih trendova u vojnom hardveru. Takve krstareće rakete koje lete atmosferom više od pet puta brže od zvuka obično se prikazuju kao revolucionarno novo ratno sredstvo: tobože brže, manje uočljivo i teže za presretanje od trenutno operativno raspoređenih balističkih raketa velikog dometa. Glavne vojne sile – Kina, Rusija i Sjedinjene Američke Države – prihvatile su to gledanje, ulažući ogromne iznose novaca u svojevrsnu hipersoničnu utrku u naoružanju. No, postoji očiti problem s ovim gledanjem: mnoge su tvrdnje u vezi s navodnim prednostima hipersoničnog oružja lažne. Te su rakete u stvarnosti stara tehnologija s ogromnom cijenom i malo značajnih prednosti u odnosu na postojeće balističke rakete.

Stara tehnologija

„Silbervogel“ kako su ga zamislili Eugen Sänger i Irene Bredt (Über einen Raketenantrieb für Fernbomber)

Iako se obično naziva „tehnologijom u nastajanju“, ovo je oružje prvi put dizajnirano prije gotovo jednog stoljeća, kasnih 1930-ih, u Njemačkoj. Versajski ugovor, potpisan krajem Prvog svjetskog rata, zabranio je nacističkoj vladi većinu razvoja novog oružja. Ali rupa u tom ugovoru omogućila im je rad na raketama, što je potaknulo intenzivan njemački interes za takve projektile. Iz ovoga je izrastao projekt „Amerikabomber“, čiji je cilj bio razviti oružje koje bi iz Njemačke moglo gađati Sjedinjene Američke Države. U tu su svrhu njemački inženjeri konstruirali „Silbervogel“ (Srebrna ptica), prvu koncepciju raketa s hipersoničnim pogonom. Ipak, Njemačka je odbila nastaviti razvoj takvih dizajna, dijelom i zato što je procijenila kako su troškovi hipersoničnog oružja nerazmjerni prema njihovim oskudnim prednostima. U sljedećim desetljećima balističke rakete postigle su isti cilj brze isporuke bojne glave do udaljenih ciljeva. Leteći prvenstveno kroz vakuum svemira, umjesto kroz relativno gustu atmosferu, balističke su rakete u mnogome smatrane superiornima u odnosu na hipersonični koncept.

Dok se istraživanje takvog hipersoničnog raketnog naoružanju nastavilo tijekom 20. stoljeća, nijedna ih država nije dovela do operativne uporabe, odlučivši se umjesto toga za balističke i krstareće raketne tehnologije. Čak i nakon što su potrošili više od 5 milijardi američkih dolara (u današnjoj vrijednosti) na razvoj hipersonične jedrilice „Dyna-Soar“, Sjedinjene Američke Države napustile su taj dizajn 1963. godine jer nisu mogle utvrditi nijednu jasnu svrhu toga oružja.

Umjetničko viđenje letjelice Boeing X-20 Dyna-Soar

Interes za hipersonično oružje ponovno se pojavio početkom 2000-ih, ali ne temeljem ikakvih prednosti u performansama u odnosu na postojeće rakete. Naime, Sjedinjene Države nastojale su koristiti konvencionalno naoružane rakete za brze napade, uključujući i one protiv nedržavnih ciljeva poput terorističkih skupina. Ali postojala je zabrinutost da bi obližnje države takva lansiranja mogle pogrešno shvatiti kao napade balističkim raketama s nuklearnim bojnim glavama. Za razliku od toga, ovakvi hipersonični projektili lete niskim putanjama koje bi se lako mogle razlikovati od onih balističkih projektila. Kao što ova spomenuta povijest pokazuje, nacije su ustrajno ocjenjivale hipersonično raketno naoružanje kao nepotreban dodatak svojim postojećim arsenalima, koji u najboljem slučaju nudi neke usko specijalizirane sposobnosti. A zašto se danas, nakon desetljeća nezainteresiranosti, prihvatila ideja da hipersonična oružja nadmašuju postojeće rakete? Da li se ranije previdjelo neku jedinstvenu prednost u performansama?

Iako se strateško okruženje razvijalo, fizika hipersoničnog leta – i ograničenja koja ona postavlja na performanse – ostala je nepromijenjena. U nedavno objavljenom članku spominjali smo rezultate računalno modeliranog leta hipersoničnog projektila, pokazujući da se mnoge uobičajene tvrdnje o njihovim sposobnostima kreću od prenapuhanih do jednostavno lažnih.

Ponovna tehnička procjena

Detekcija balističkih i hipersoničnih projektila (Project Ploughshares)

Za početak, razmotrimo tvrdnju da strateško hipersonično oružje može dostići svoje ciljeve brže od postojećih balističkih projektila. Najbrži hipersonični projektili lansiraju se potisnim raketama, poput onih koje lansiraju balističke bojne glave interkontinentalnog dometa. Dakle, obje vrste spomenutih projektila postižu iste početne brzine. No hipersonična oružja lete kroz atmosferu gdje su podvrgnuta znatnim silama otpora. S druge strane, balističke rakete lete visoko u svemir gdje su oslobođene tih efekata otpora. Dakle, dok hipersonični projektili lete izravnije do svojih ciljeva, oni tijekom leta gube velik dio svoje brzine, pa im u konačnici treba više vremena da dostignu svoje ciljeve od usporedivih balističkih projektila.

No, klizanje kroz gustu atmosferu hipersoničnom brzinom ne podvrgava ove projektile samo silama otpora. Dok usporavaju, takvi hipersonični projektili prenose i mnogo energije u okolni zrak, čiji se dio vraća natrag na njih same u obliku toplinske energije. Njihove površine nerijetko dostižu temperature i po nekoliko tisuću stupnjeva Celzijusa. Ovo ekstremno grijanje ograničava performanse na dva načina. Kao prvo, ograničava geometriju tih predmeta, jer značajke poput oštrih noseva i krila možda neće moći izdržati aerotermalno zagrijavanje. Budući da oštri napadni rubovi smanjuju otpor, ta ograničenja pogoršavaju aerodinamiku jedrilice. Kao drugo, ovo zagrijavanje čini hipersonične rakete osjetljivima na otkrivanje pomoću satelitskih senzora koje  Sjedinjene Američke Države i Rusija trenutno imaju, a koje Kina navodno razvija. Vrući predmeti emitiraju i svjetlost proporcionalno svojoj temperaturi. Ovi sateliti paze na svjetlost u infracrvenom frekvencijskom pojasu, ne bi li upozorili na moguće raketne udare. Balističke rakete su im vidljive tijekom lansiranja, kada vrući ispušni plinovi iz raketnih pogona emitiraju mnogo infracrvene svjetlosti, ali postaju teže vidljive nakon obavljenog izgaranja, kada bojna glava lučno leti kroz svemir. Hipersonični projektili, s druge strane, ostaju vrući tijekom većeg dijela svoga klizanja. Naši izračuni pokazuju da nadolazeći takvi projektili ostaju vidljivi postojećim svemirskim senzorima ne samo tijekom lansiranja, već i tijekom gotovo čitavog svog leta.

Ruska hipersonična krstareća raketa 3M22 Cirkon, NATO oznaka SS-N-33 (TASS)

Napokon, često se tvrdi da će hipersonična oružja promijeniti stratešku ravnotežu među suprotstavljenim stranama budući da ona mogu zaobići proturaketne obrane. Stvarnost je tu ponešto složenija. Kao što je već rečeno, učinci atmosferskog otpora i zagrijavanja znače da će hipersonična oružja imati malo prednosti, ako će ih uopće i imati, u odnosu na postojeće rakete, kada je riječ o prestizanju presretača ili izbjegavanju njihova otkrivanja. Ipak, njihov let na malim nadmorskim visinama omogućio bi im i da lete ispod dosega obrambenih sustava dizajniranih za presretanje balističkih projektila na velikim visinama. Njihova mogućnost manevriranja također bi im mogla omogućiti izbjegavanje presretača u atmosferi.

Ipak, uporaba hipersoničnog oružja protiv sustava proturaketne obrane strateški je smislena samo ako nudi neku novu sposobnost (tj. ako to oružje čini nešto što postojeće rakete ne mogu). No, to ovdje nije slučaj. I postojeće rakete dugog dometa mogle bi lako prevladati obrambene sustave prilično jednostavnim sredstvima, poput ispaljivanja više projektila nego što protivnik ima presretača, ili upotrebom protumjera poput mamaca.

Fama o hipersoničnom naoružanju

Ukratko, tehnička analiza performansi ovakvih hipersoničnih raketnih oružja pokazuje da su mnoge tvrdnje o njihovim navodno „revolucionarnim“ performansama pogrešne. Pa zašto se onda formirala utrka u naoružanju oko sredstva koje ne radi kako se reklamira?

Osoblje priprema X-51A WaveRider za let pod krilom B-52H Stratofortress, Edwards AFB, 9. prosinca 2009 godine (US AF)

Razvoj i nabava strateških projektila su složeni, birokratski procesi koji uključuju širok spektar aktera, od vojnih organizacija koje koriste ta oružja do zakonodavaca koji ih financiraju. U tom kontekstu, odluke su obično vođene različitim interesima (financijskim, profesionalnim i drugim) širokih koalicija, a ne samo uskim tehničkim kriterijima. Čak i ako raketa ne funkcionira u skladu sa specifikacijama po kojima se reklamira, zagovornici često žarko žele uvjeriti druge u njezinu „revolucionarnu“ prirodu – osiguravajući time financiranje, prestiž i druge pogodnosti koje prate uspješan razvoj novog oružja.

No, sada nije vrijeme da se dopusti nekontrolirano trošenje na ovakva oružja. Savezni proračun SAD je pod velikim pritiskom, a svaki dolar potrošen na razvoj hipersoničnih raketnih oružja ne ide za druge hitnije potrebe. Osim ovih financijskih briga, otpočinjanje utrke u takvom naoružanju moglo bi i povećati tenzije te vjerojatnost sukoba među državama. Zasigurno, istraživanje hipersoničnog leta vrijedan je znanstveni poduhvat sa širokim primjenama od komercijalnog prijevoza do istraživanja svemira. Ali što se tiče skupih, a neučinkovitih hipersoničnih projektila, njihova tehnička osnova ne opravdava cijenu.

* Ovaj su tekst autori Cameron L. Tracy i David Wright objavili 5. veljače 2021. godine na internetskoj stranici posvećenoj tehnologiji IEEE Spectrum (https://spectrum.ieee.org/). Njegov original pod naslovom „Don’t Believe the Hype About Hypersonic Missiles“ dostupan je na internetskoj adresi: https://spectrum.ieee.org/tech-talk/aerospace/military/hypersonic-missiles-are-being-hyped

Lovački avioni MiG-29, koje je Bjelorusija poklonila Srbiji, bit će isporučeni tokom proljeća, izjavio je u nedavnom intervjuu za Politiku ministar obrane Republike Srbije Nebojša Stefanović. “U stalnom smo kontaktu s bjeloruskom stranom, imamo razumijevanja jer, kao i mi, imaju snažne izazove zbog Kovida. Nama je važno da taj remont bude u potpunosti završen“. Ministar je takođe izrazio i očekivanje da će u lipnju biti dovršena i modernizacija MiG-ova 29 koja se obavlja u Srbiji.

Na pitanje o tome što Republici Srbiji tijekom ove godine stiže od naoružanja kupljenog u inozemstvu, Stefanović je, između ostalog, spomenuo i francuske protuzračne rakete Mistral 3. Kako je rekao, sigurno je da iz Rusije stiže 19 tenkova T-72MS i ostatak oklopnih vozila BRDM-2MS, a naveo je i da se u suradnji s Kinezima radi na domaćoj bespilotnoj letjelici Pegaz. Ipak, ministar je naglasio da fokus ostaje na opremanju sredstvima iz domaće industrije i da do kraja ove godine očekuje kompletiranje divizijuna s 18 samohodnih haubica NORA B52, do 30 oklopnih vozila Miloš u Vojsci Srbije, i da je u tijeku ugovaranje nabave novih oklopnih transportera Lazar, vozila MRAP, ali također i šireg asortimana balističke zaštite koju proizvodi „Jumko”, kao i pješačkog naoružanja.

Ministru je, uz konstataciju da je nakon godišnje analize sposobnosti Vojske Srbije bilo riječi o elektroničkom ratovanju, postavljeno i pitanje da li će Srbija nabaviti ruski sustav Krasuha. “Dao sam nalog da Generalštab izvrši analizu i da se izjasne šta je najefektnije za ovojsku. Krasuha je sistem koji djeluje u prostoru promjera 200 kilometara i prije svega je namijenjen zaštiti ruskih raketnih sistema PZO S-300 i S-400. Pokazao se kao vrlo efikasan, jer može djelovati na dronove i bespilotne letjelice. Kada se vojska bude izjasnila, tada ćemo znati što bi bilo najkorisnije i najpovoljnije u odnosu cijene i kvalitete. Za sada čekamo da Generalštab procijeni što je to što bi bilo najbolje za našu vojsku“, rekao je Stefanović za beogradsku Politiku.

* ovaj je tekst autor Živojin Banković objavio 9. veljače 2021. na portalu Tango Six (https://tangosix.rs/). Original pod naslovom “Stefanović za Politiku: MiG-ovi iz Belorusije na proleće, modernizacija 29-ki se završava u junu, ove godine isporuka Mistrala, analiza nabavke sistema za protivelektronska dejstva” dostupan je na adresi: https://tangosix.rs/2021/09/02/stefanovic-za-politiku-mig-ovi-iz-belorusije-na-prolece-modernizacija-29-ki-se-zavrsava-u-junu-ove-godine-isporuka-mistrala-analiza-nabavke-sistema-za-protivelektronska-dejstva/

Povijest uči da je pomorska moć/dominacija uvjet za cjelovitu, globalnu dominaciju otkad su jedra postala glavni izvor energije za plovidbu svjetskim morima. Pomorska dominacija igrala je veliku ulogu i u vrijeme brodova na vesla, naravno u „umanjenom globalnom“, odnosno prostoru primjerenom takvim brodovima i tadašnjem stupnju razvoja (npr. pomorska bitka kod Salamine, Punski ratovi, pa i Lepantska pomorska bitka – vesla i jedra, itd.).

Bitka kod Salamine, autor: Konstantinos Volanakis, ulje na platnu

No utjecaj pomorske dominacije posebno je zanimljivo promatrati kroz noviju povijest, a koju su obilježili linijski brodovi, bojni brodovi i još uvijek nosači zrakoplova. Svakako dužno poštovanje zaslužuje i podmornica – još od početka prošlog stoljeća, a poglavito od 2. Svjetskog rata do danas. Posebnu, zastrašujuću ulogu imaju podmornice s nuklearnim  pogonom, naoružane balističkim i krstarećim raketama s nuklearnim punjenjima. Nadati se kako to strašno nuklearno oružje neće biti upotrijebljeno. U naravi to i nije oružje rata kao politike, već oružje uništenja civilizacije. Iako su se glavni igrači na globalnoj razini opremili i opremaju s još razornijim nuklearnim i termonuklearnim oružjima na moru, pod izravnim i neposrednim odlučivanjem čovjeka, još veću opasnost u skoroj budućnosti predstavljat će plovila bez ljudskih posada, na morskoj površini, ali i ispod morske površine, bolje rečeno iz morskih dubina.

O navedenom u uvodu nekom drugom prilikom, a ovdje izrečeno služi kao upozorenje na činjenice kakva se opasnost krije i s kakvim mogućnostima neki raspolažu u slučaju da iz bilo kojih razloga upotrijebe ono što imaju. U ovom razmatranju u sjeni prijetnje razornog sukoba i svjetskog rata, možda i nuklearnog, pokušati ću iznijeti razmišljanje koje ne pretendira na apsolutnu istinu, a to je:

“Zašto Kina – kao novi pretendent na svjetsku dominaciju – želi ultimativno osporiti američku pomorsku dominacija?”

Povijesno najmoćnije pomorske države bile su u pravilu najmoćnije i u ostalim sposobnostima potrebnim za oblikovanje svijeta. Raspolagale su velikim financijskim sredstvima, u prvom redu stvorenih trgovinskim monopolima i raspolaganjem tuđim prirodnim bogatstvima. Čak i  po površini i broju stanovnika manje države, ili pak gradovi državice, živjele su u blagostanju zahvaljujući pomorstvu. Dovoljno se prisjetiti Genove i Venecije, Portugala, Španjolske, Francuske, Nizozemske i Engleske. Znamo da je i hrvatska država u svojoj povijesti bila najmoćnija kad je imala jaku mornaricu.

U početku su to bili trgovački brodovi koji su po potrebi postajali ratni, da bi se kasnije te dvije kategorije brodova razdvojile i danas po pomorskom pravu predstavljaju dvije glavne kategorije brodova. SAD su prevlast na moru izborile u 2. svjetskom ratu i ona traje do današnjih dana. Nadzor mora i glavnih plovnih ruta daje ogromnu prednost, doprinosi bogatstvu nacije i jača njen gospodarski i politički utjecaj, te u danim okolnostima uspostavlja dominaciju u oblikovanju svijeta. Pomorska flota i pomorska moć predstavlja kamen temeljac kojeg je potrebno izbiti iz cjelovite konstrukcije pa će se urušiti i dominantna nacija. Dobro je znati što se desilo s moćnom Engleskom kad je povukla svoju flotu sa svjetskih mora i oceana, te je „vezala“ za vlastito kopno. Upravo to za SAD želi današnja Kina. Naravno, za početak je izabrani teatar – Južno kinesko more – uz održavanje napetosti u Istočnom kineskom moru te sve agresivnijem izlasku u Indijski ocean sve do Afrike, ali i s Rusijom u Arktički ocean. Također, uspostavom bliskih odnosa sa Sjevernom Korejom kontrolira se Žuto more.

Kina u usponu

Neki od glavnih oružnih sustava kineske fregate FFG-547 “Linyi”

Rast kineske mornarice u zadnjih dvadesetak godina je izuzetno brz i sve više zasnovan na najnaprednijim tehnologijama. Posebno su impozantni brodograđevni kapaciteti koji s radnom snagom, čak i najstručnijom, nemaju problema. Kineska flota je po broju ratnih brodova pretekla flota SAD. Istina, još će trebati puno raditi ako je misli preteći i po borbenim sposobnostima, ali ne treba zanemariti asimetrični odgovor Kine i Rusije, u prvom redu preko hipersoničnih balističkih i parabalističkih glajdera, te hipersoničnih krstarećih raketa. Bilo bi normalno postaviti pitanje zašto je kao prostor sučeljavanja izabrano baš Južno kinesko more? Odgovor nije samo jedan, ali su svi međusobno u uskoj vezi i zalog za daljnju ekspanziju, najprije u Istočno Kinesko more. Plovnim putem kroz Južno kinesko more odvija se značajan dio svjetske trgovine, posebice nafte i plina kao primarnih energenata za mnoge ekonomije. To je prostor u kojem se ratna događanja u mnogome mogu modelirati djelovanjem s kopna. U ovom slučaju, pored svih američkih baza u tom dijelu svijeta, u slučaju rata snaga kopna je na kineskoj strani. Važan čimbenik za izbor teatra je Tajvan, kojeg Kina smatra svojom pokrajinom koja se eto odmetnula, a ona ne dopušta mogućnost da Tajvan živi kao samostalna i slobodna država. Načelo da svi Kinezi trebaju živjeti u jednoj državi čini se od nekud poznato i na ovim našim prostorima. Uspjeh u ratu ili pak mirno povlačenje SAD omogućilo bi Kini zauzimanje Tajvana i nametanje svojih interese susjednim zemljama u oba kineska mora.

Kineski opskrbni brod “Weishanhu” u posjeti Splitu, početkom lipnja 2015. godine

Također ne manje važan čimbenik je u činjenici da Kina još nema SAD-u ravnu oceansku flotu. Područje Južnog kineskog mora prekrila je krstarećim i balističkim raketama kratkog te srednjeg dosega, s kojima može ugroziti američke udarne skupine nosača zrakoplova i glavne pomorske i zrakoplovne baze na kopnu. Valja priznati da je Kina vrlo uspješno iskoristila vrijeme dok je vrijedila zabrana razvoja takvih raketa za SAD i SSSR/Rusiju. Napravljeno je to uz pomoć „prijatelja iz interesa“, temeljem često pogrešnog, a ponekad i katastrofalnog mišljenja kako je „neprijatelj moga neprijatelja moj prijatelj“. Naravno, tako čudnim savezima vjetar u leđa daje i neracionalna geopolitika Zapada. Kina je napravila veliki iskorak u svim segmentima naoružanja i opreme, od podmorja do svemira, a posebice u raketnom naoružanju svih vrsta, uključujući i sposobnost gradnje raketa s hipersoničnim brzinama. Na ovaj način postavljena „šahovska ploča“ ne ide u korist floti SAD jer njihove glavne površinske snage s nosačima zrakoplova (NZ) u prvo vrijeme ne bi mogle bez velikog, pa i razumu neprihvatljivog rizika doći u prostor efikasnog dosega ukrcanog zrakoplovstva. To nameće drugačiji pristup u kojem bi neke druge snage taj rizik smanjile na prihvatljivu mjeru i osigurale djelovanje s NZ. Kao takve snage nameću se podmornice s krstarećim i/ili balističkim raketama, te bombardersko zrakoplovstvo zračnih snaga, uključujući i raznovrsne zrakoplove bez posade. Naravno, sve bi to moralo biti bez uporabe nuklearnog oružja, samo je pitanje do kada. U toj opasnoj igri pitanje je tko će prvi izgubiti samokontrolu, prigrabiti bijele figure i prvi povući potez velikog sukoba, a moguće i općeg svjetskog rata. O rezultatima sučeljavanja bez rata ili s ratom ovisi američka vjerodostojnost globalne pomorske (i ne samo pomorske) sile i zadržavanje dominantne pozicije – ali i kineskih planova o preuzimanju globalne dominacije  u svijetu do 2050. godine. Sve ukazuje da je i ovo sukobljavanje u funkciji za Kinu još jednog „dugog marša“, a za SAD način zadržavanja pozicije ako ne jedine super-sile a onda barem dominantne sile.

SAD zanemaruje mornaricu

Kineski lanseri protubrodskih krstarečih raketa YJ-83 (NATO oznaka CSS-N-8 Saccade)

Čudi višedesetljetno američko zanemarivanje mornarice, a u manjoj mjeri i ostalih dijelova oružanih snage, te nekih vrsta ofenzivnog oružja koja su omogućila asimetrični odgovor – ugrožavajući globalnu dominaciju SAD tridesetak godina od završetka „hladnog rata“. Bili su uspavani na lovorikama „pobjede“ misleći kako se stanje neće promijeniti do kraja svijete. Nisu baš puno naučili iz povijesti i načina propadanja nekadašnjih imperija – ili su mislili da to za njih ne vrijedi. Još se jednom pokazalo kako nije dobro čekati sljedeće izazove s pobjedničkim elitama. To se naročito odnosi na oružane snage. Ako nema dovoljno opreza i kritičkog uma, u pobjedi često proklija klica budućeg poraza – a poraz u ratu može biti degradirajući za naciju i državu, pa i uzrok njenog nestanka. Važna je stvar uočiti kako više ni američko kopno nije nedodirljivo jer oceani već dulje vrijeme nisu konačna prostorna zapreka. Pored toga, kvaliteta naoružanja potencijalnih protivnika, poglavito podmornica, omogućava prilaz dovoljno blizu i stavljanje važnih ciljeva pod doseg suvremenih raketa, istovremeno skraćujući vrijeme mogućeg protudjelovanja. Protiv podmornica je vjerojatno najefikasnija podmornica pa ne bi trebalo isključiti gradnju podmornica koje bi bile jeftinije, ali i ne manje učinkovite u ograničenim prostornim uvjetima, s osloncem na vlastito kopno. Takve podmornice mogle bi biti lišene skupog nuklearnog pogona s malobrojnom posadom, ili bi mogle biti bez ljudske posade.

Jedan od prikaza američkog koncepta “Arsenal ship” iz sredine 1990-tih

Ipak, čini se kako se u američkom promišljanju pomorske moći ide ka razbijanju tradicionalizma te okretanju prema konkretnim i budućim izazovima. To se najočiglednije vidi u ideji promjene strukture pomorskih snaga, povećanju broja i smanjivanju veličine brodova. Nastoji se povećati kvaliteta i ubojna moć primjenom suvremenih znanstvenih dostignuća, nastoji se graditi brodove i podmornice bez posade ili s malim brojem posade, te zrakoplove bez posade. Jednostavno, ne trebaju se za svaki zadatak i u svakom prostoru koristiti najskuplji brodovi. Nužno je uspostaviti optimalan balans između kvalitete i kvantitete. Uz povećanje automatizacije smanjuje se broj članova posade, te na brodu iste veličine ostaje više prostora za naoružanje. To je svakako jedan od načina izbjegavanja takozvanih „šupljih brodova“. Gradnja velikih površinskih brodova bez posada je razmišljanje u pravom smjeru i oživljava ideju nekadašnjeg „broda arsenala“ (Arsenal ship). Takvi brodovi bi bili osjetno jeftiniji od brodova s ljudskom posadom. Međutim, postavlja se pitanje jesu li za tako nešto raspoložive i dovoljno zrele potrebne tehnologije. Možda će u početku, bar u vrijeme mira, trebati male, visoko stručne posada.

Logistički lanac kao slaba točka modernih oceanskih flota

Prema naznakama trebao bi se osjetno povećati broj logističkih brodova koji predstavljaju krucijalnu važnost za oceansku flotu koja je dizajnirana za djelovanje širom svijeta daleko od matične države. Snabdjevački brodovi, posebice tankeri za snabdijevanje glavnih snaga oko nosača zrakoplova (NZ), bili bi među prioritetnim ciljevima raketa s brodova, zrakoplova i kopna, te raketa-torpeda i torpeda s podmornica. To nameće novi izazov i potrebu angažiranja borbenih snaga za njihovu zaštitu, a to znači kako bi istih moglo nedostajati na drugom mjestu. Velika opasnost prijeti i zrakoplovnim tankerima za dopunu gorivom mornaričkih zrakoplova s nosača i drugih s kopna. Bez zračnih tankera postaje kritičan doseg sadašnjeg krila s NZ ili pak njihov povratak na mjesto sigurnog slijetanja. Značajno bi se mogao smanjiti broj brodova-tankera za popunu brodova gorivom i ujedno povećati žilavost sastava nosača zrakoplova ako bi budući površinski brod/brodovi kao zamjena za razarače i krstarice imali nuklearni pogon. Naravno da je takav brod skuplji, ali se smanjuje broj potrebnih tankera, a samim time i broj angažiranih ljudi, te bi se kroz stručnu komparaciju modela vidjelo kakav je odnos glede ukupnog  koštanja za vrijeme cijelog ciklusa uporabe.

Nosači zrakoplova su velika baština američke mornarice pa se teškog srca prihvaćaju njihove manjkavosti i približavanje vremena teške održivosti u vihoru velikog rata. Svakako je dobro razmišljanje o manjim nosačima jer su nezamjenjivi u miru i manjim sukobima, te u stoljećima poznatoj i priznatoj mornaričkoj diplomaciji. Pitanje je koliko manjim? Svakako bi trebalo razmisliti o zadržavanju nuklearnog pogona i katapulta, a za zrakoplove s vertikalnim ili kratkim polijetanjem i vertikalnim slijetanjem mogu se graditi i osjetno jeftinije „ravne palube“. Na manjem nosaču je i manji broj posade, manje košta pa bi bilo “lakše“ i podnijeti njegov ratni gubitak. Ipak, za daljnji opstanak NZ presudnu ulogu imati će doseg ukrcanih letjelica sa i bez ljudske posade, te sposobnost da se od većeg broja ugroza sam obrani. Veliko angažiranje brodova u njegovoj zaštiti umanjuje ofenzivne sposobnosti nosača i njegove skupine za djelovanje po kopnenim i/ili morskim ciljevima.

Kako bi se uspjelo izgraditi optimalan broj brodova mora se puno napraviti na oporavku i izgradnji novih brodograđevnih kapaciteta i, svakako, na smanjenju cijene pojedinačnog broda i pratećih borbenih sustava. Približno isti brod u SAD je osjetno skuplji nego u Europi, a poglavito u odnosu na Rusiju i Kinu. Kada tome dodamo neizbježno skuplje posade, logika kazuje da veća izdvajanja SAD u odnosu na konkurentne, za mornaricu i općenito oružane snage, nisu pravi pokazatelj dostupnosti novih sustava. Veliki broj brodova zahtijeva velike brodograđevne i financijske kapacitete jer je manji teret izgraditi novi brod nego ga održavati i eventualno nakon nekog vremena modernizirati. Smatra se da uz kvalitetno održavanje i primjerenu uporabu/plovidbu svakih 10 godina brod košta kao novogradnja, što znači da će za 30 godina eksploatacije jednu četvrtinu koštati novogradnja, a tri četvrtine održavanje i ostali troškovi. Najveća šteta i najmanje razumno je izgraditi nove brodove pa da za neko kratko vrijeme čine ukrase na raznim vezovima dok im školjkama obrasta podvodni dio, a pogonski i oružni sustavi zastarijevaju i propadaju. Ratna pričuva se stvara od brodova koji se nešto ranije povlače iz operativnog sastava, a ne od novih. Definitivno glavna snaga mornarice, bar na početku, u sukobima najvećih je u morskim dubinama pa ne iznenađuju sve češći zahtjevi za povećanjem broja podmornica. Čini se kako bi bilo opravdano na temelju nove SSBN dizajnirati i nove SSGN prema već iskušanom modelu.

Što dalje?

Kineska fregata FFG-550 “Weifang” u Splitu 2015. godine

Ne treba sumnjati u intelektualne, znanstvene i inženjerske kapacitete američke nacije. Pitanje je da li će sve to biti dovoljno da se razbiju okovi konzervatizma i stanja u kojem se od šume ne vidi drveće. Moćnici navike teško mijenjaju, a kad budućnost da za pravo sadašnjim vizionarima – najčešće je  kasno. Razni vlastodršci – bez obzira jesu li oni politički, ekonomski ili pak vojni – guše slobodnoumne ideje, a „duh zamjeranja“ nastao iz propitkivanja je li nešto dobro ili nije – kriminaliziraju. Kako bi se olakšalo sustizanje u nekim područjima, prije svega u raketnim tehnologijama hiperzvučnih brzina, i njihovo uvođenje u uporabu te zadržavanje i povećanje prednosti tamo gdje postoji, neophodno je više ulagati u „mač“ (ofenzivno oružje) u odnosu na „štit“ (defenzivno oružje). Jasno je kako su obrambena sredstva puno skuplja od napadačkih. To se najbolje vidi u usporedbi cijena napadnih raketnih sustava i proturaketne obrane koja će uvijek, više ili manje, biti „šuplja“. Ujedno, pouzdano je nemoguće izgraditi apsolutno nepropusnu proturaketnu obranu.

Izazov je očigledan, a ulozi su izuzetno veliki, čak sudbonosni. Novi saveznici s figama u džepu razvlače snage najveće pomorske sile na velikoj geostrateškoj ploči u Pacifičkom, Indijskom i Arktičkom oceanu s u ovom vremenu glavnim težištem u Južno kineskom moru i težištima u Istočno kineskom moru, Barentsovom, Sjevernom i Sredozemnom moru. U danim okolnostima nužna je suradnja prijateljskih i zainteresiranih snaga u svim navedenim morima. Treba stvarati saveze i prijateljstva, a ne ih nemilosrdno raskidati. Za probleme u prijateljstvu, iako ne uvijek, ali najčešće je kriv moćniji partner. Posebno je važno ohrabriti države u Južnom kineskom moru čija su prava prema Konvenciji UN o pravu ugrožena. S druge strane, Kina kao najmnogoljudnija država svijeta i druga (?) gospodarska sila, a koja bi mogla i profitirati u ovoj globalnoj zdravstvenoj krizi, legitimno želi što prije ravnopravnu poziciju s najmoćnijom državom i jasnim ciljem s manje ili više javnim naznakama kako u budućnosti želi biti dominantna nacija svijeta. Sasvim je jasno kako je jedna od najvećih zapreka takvom njihovom cilju pomorska inferiornost na svjetskim morima i oceanima. Kao teatar potencijalnog sukoba izabrana su mora bliže svom kopnu gdje bi se počela nagrizati protivnička superiornost i skidati stigma vlastite inferiornosti.

Za kraj, ne zaboravimo da se kineska flota ubrzano gradi pa su njeni brodovi osjetno mlađi od brodova glavnog suparnika. Za to vrijeme SAD bi bez najmoćnije flote – pod uvjetom da se zbog toga značajno ne uruši gospodarstvo i ne da zamah unutarnjim neslaganjima – ostale tek velika i izolirana sila bez sposobnosti oblikovanja svijeta, a dominacija bi bila drugdje. Nije teško pogoditi gdje.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Vojska Srbije dobit će raketni sustav protuzračne obrane FK-3 kineske proizvodnje, saznaje Balkanska bezbednosna mreža. Nabava je ugovorena i plaćena, i na to ukazuje pažljivo čitanje godišnjeg izveštaja o poslovanju javnog poduzeća Jugoimport-SDPR za prošlu godinu.

Jugoimport-SDPR u 2019. godini – 163 uvozna ugovora zaključena s 31 zemljom

U jednom pasusu navedeno je da su zaključeni uvozni ugovori u vrijednosti 620,3 milijuna USD. Jedan od najvećih poslova među njima je nabava “PZO sustava FK-3“. Ostali ugovori s vrha liste po vrijednosti su: modernizacija MiG-29, što se odnosi na integraciju dodatne avionike uključujući modifikacije radara i novih raketa zrak-zrak i zrak-zemlja, zatim nabava francuskih lakih prijenosnih PZO sustava Mistral 3 i raketa za njega, te kineskih bespilotnih letjelica CH-92A koje su već stigle i bile predstavljene javno 4. srpnja na aerodromu Batajnica. Ostali poslovi su u realizaciji.

Prvi razgovori o kupovini vjerojatno su obavljeni za posjete vojne delegacije Kini 2018. godine (Ministarstvo obrane RS)

Kineski raketni PZO sustav FK-3 prije dvije godine u medijima se spominjao kao sredstvo kojeg će se nabaviti za modernizaciju teritorijalne protuzračne obrane Republike Srbije. Informacije o tome sasvim sigurno su stigle iz državnog vrha Srbije jer nema indicija u sadržaju članaka koji spominju FK-3 a da su na neki način iscurili iz nacionalnog sustava obrane Srbije. Nabava FK-3 uvijek se u tim člancima dovodi u direktnu vezu sa susretima predsjednika Xi Jinpinga i Aleksandra Vučića. Jedan od primjera za ovakvo otvaranje teme bio je u srpnju 2018. – kada je delegacija Ministarstva obrane Srbije posjetila vojno poduzeće u Pekingu i vidjela sustave FK-3 i FM-3000. U izvještajima iz srbijanskih tabloida Informer i Alo o Vučićevoj posjeti Kini tijekom travnja 2019. navodi se precizno da je jedna od tema sastanaka dva predsjednika bio i PZO raketni sustav FK-3. Recentni članci u medijima i dalje pišu o nabavci FK-3 kao o budućem potezu, koji će tek biti temom pregovora. No, izvještaj Jugoimport-SDPR za 2019. jasno kaže kako postoji čvrsti ugovor.

Napredak u kvaliteti

Obilježavanje kraja združene taktičke vježbe „Slavenski štit 2019“, 28. listopada 2019. godine (Ministarstvo obrane RS)

Prvi raketni PZO sustavi u SFRJ nabavljeni su u prvoj polovici 1960-tih godina i bivši SSSR tada je bio jedini izvor raketne tehnike za uništavanje ciljeva u zračnom prostoru. Sada Vojska Srbije koristi sustave naslijeđene iz jugoslavenske ere i obranu Beograda čine divizijuni raketnih PZO sustava Neva-M sa zonom uništavanja po daljini do 25 km i po visini do 18 km. Ratovi na prostoru Jugoslavije odložili su nabavke nove tehnike iako je bilo puno glasina tijekom burnih 1990-tih o pokušajima i ponudama za ruski raketni sustav S-300. Javno mnijenje u Srbiji do danas je ostalo fascinirano ruskim sustavima, starim S-300 i novim S-400. Kada mediji u naslovima spomenu te rakete odmah se očekuje izuzetnu razinu interesa čitatelja. Od 2012. u javnom prostoru često se najavljivalo da predstoji nabava novih ruskih sustava koji će efikasno zaštititi zračni prostor Srbije, čak i djelovanjem po ciljevima koji su daleko u prekograničnom području. Kulminacija tog proruskog vala u Srbiji bila je za vrijeme vježbe “Slavenski štit 2019” u listopadu prošle godine, kada su na aerodromu Batajnica na vatrene položaje bila postavljena dva samohodna lansirna vozila PZO sustava S-400. Mit o tome da su rakete ostale u Srbiji održavao se mjesecima, a već u to vrijeme bilo je sigurno da se Srbija odlučila za nabavu raketnog PZO naoružanja iz Kine.

Taktičko-tehničke karakteristike FK-3 su misteriozne jer se radi o izvoznom sustavu koji do narudžbe za Srbiju i nije imao stranih korisnika. Kinezi su na izložbama naoružanja do sada navodili samo šture informacije, po kojima se radi o sustavu sa zonom uništavanja do 100 km po daljini i do 27 km po visini. U domaćim izvorima stalno se spominju tri sustava i možemo pretpostaviti, s obzirom da se radi o informaciji iz državnog vrha, da je točna i da su to tri bitnice. Kod sustava FK-3 jednu bitnicu čine vozilo s radarom i tri lansirna vozila, od kojih svako ima četiri rakete s radio-komandnim i radarskim poluaktivnim navođenjem. Jedna bitnica može istovremeno djelovati s 12 raketa po 6 ciljeva. Navodno je za Kinesku narodnooslobodilačku armiju izrađena i varijanta HQ-22 koja ima dio zajedničkih elemenata s osnovnom, ali ima rakete sa zonom uništavanja do 170 km.

Temeljem priloga kineske TV iz 2014. zaključuje se da je HQ-22 u tamošnjem naoružanju od 2014. godine, ali se prema tome mora zadržati rezerva jer kineska vojna industrija vrlo često koristi agresivni marketing i sustave u raznim fazama razvoja prikazuje kao gotove. Zbog uvjerljivosti se često snimke s testova prikazuju kao obuka u postrojbama kineske armije. Svježije slike kineske TV iz studenog 2019. predstavile su gađanje s HQ-22 u jednoj brigadi PZO za koju se po terenu i atmosferi može pretpostaviti da je realna borbena postrojba, a ne tek “prerušeni” poligon za testove. U međuvremenu je pokrenuto i prenaoružavanje kineske PZO na HQ-22, koji je zamjena za HQ-2 (što je kineska oznaka za davno zastarjeli raketni PZO sustav sovjetskog podrijetla Dvina, koji je svoj vrhunac slave imao prije četrdesetak i više godina u Vijetnamskom ratu).

Novi sustavi HQ-22 i FK-3, kojeg će se uskoro videti u Srbiji, indirektno su ostvarenje želje dobrog dijela tamošnje javnosti da se nabavi S-300. Naime, Kinezi su ove rakete projektirali na bazi tehnologije ruskih raketa raznih varijanti koje su 1990-tih godina dobili sa sustavom S-300. Za kinesku vojnu industriju je izvoz ovakvog raketnog PZO naoružanja u Srbiju izuzetno vrijedan prodor na potpuno novo tržište, jer su do sada korisnici kineskih PZO sustava srednjeg i velikog dometa bili samo kineski saveznici iz Azije.

* ovaj je tekst autor Aleksandar Radić objavio 2. kolovoza 2020. na portalu Balkanska bezbednosna mreža (https://www.balkansec.net/). Original pod naslovom “Vojska Srbije dobija kineski sistem PVO FK-3” dostupan je na adresi:  https://www.balkansec.net/post/vojska-srbije-dobija-kineski-sistem-pvo-fk-3

Formiranjem 353. izviđačke eskadrile s kineskim bespilotnim letjelicama Vojska Srbije će nakon deset godina pauze dobiti važnu sposobnost izviđanja iz zraka. Postrojba će koristiti dronove CH-92A, iskoristive za izviđačke zadaće, ali i za vatrenu podršku.

Propisima su određena formacijska mjesta u novoj postrojbi – tablice iz Službenog vojnog lista broj 25/2020. otkrile su činove u novoj 353. izviđačkoj eskadrili. Mjesto zapovjednika predviđeno je za čin pukovnika (potpukovnik u Vojsci Srbije), kao i u drugim postrojbama tog ranga. Eskadrila se sastoji od izviđačkih vodova (odjeljenja u RV i PVO VS) CH-92A čiji će zapovjednici biti bojnici (major u Vojsci Srbije). Predsjednik Aleksandar Vučić je prošle godine na jednoj od vježbi izjavio kako je ugovorena nabava dvije (ili tri) bitnice pa možemo pretpostaviti da će to biti ta tri izviđačka voda. Tablica formacijskih mjesta ukazuje da će u eskadrili – osim zrakoplovnih vodova s dronovima – biti još dva: (1) Vod za senzore i obradu, zadužen za namjenske izviđačke zadaće, i (2) Vod za zrakoplovnotehničko održavanje.

Numeričkom oznakom – 353. eskadrila – oživljava se tradicija negdašnje avijacijske eskadrile koja je nosila taj broj od 1961. godine. U planu reorganizacije nazvanom “Drvar” određeno je da izviđačke zrakoplovne postrojbe tog ranga imaju početni broj 3. Tako je nastala i 353.eskadrila s lovcima-bombarderima američkog podrijetla RF-84G Thunderjet koji su prepravljeni u taktičke izviđače. U to vrijeme nalazili su se na aerodromu Pleso u Zagrebu, a od 1964. koristila je modificirane američke lovce-presretače IF-86D Sabre. Eskadrila je rasformirana 1966. godine, ali je u Mostaru bila formirana nova istoimena postrojba s RF-84G, predviđena primarno za izviđanje na jadranskom pomorskom bojištu. Američki avioni su 1973. bili povučeni iz naoružanja i uvedeni su domaći avioni IJ-21 Jastreb. Prvi Orlovi koji su izašli iz tvorničkih hala Sokola u Mostaru 1981. godine uvršteni su u 353. eskadrilu.

Tijekom ratova 1991. do 1995. piloti eskadrile leteli su s Orlovima i Jastrebovima s matičnog aerodroma, ali i s Batajnice i Tuzle za potrebe izviđanja u Slavoniji. Oružani konflikt je u proljeće 1992. zahvatio Hercegovinu. Jedan Orao je pogođen raketom Strela-2M, ali je uspio prizemljiti. Na stajanci je još jedan avion teško oštećen i pala je odluka da jugoslavenska avijacija mora ići – istočno od rijeka Dunav i Drina te na teritorij Crne Gore. U prvoj polovici svibnja 1992. 353. eskadrila bila je  premještena na aerodrom Lađevci. Nakon mira u Daytonu dogovoren je subregionalni mehanizam kontrole naoružanja i broj borbenih aviona (računajući i izviđače) reduciran je na 155 komada. Jastrebovi su otišli u muzej, a 10 IJ-22 Orao nastavili su letjeti, ali je zbog smanjenja broja aviona na aerodromu Batajnica bila ugašena 352. izviđačka eskadrila – koja je koristila 2 MiG-21R i 4 MiG-21M. Oni su postali zrakoplovni vodovi u sastavu 353. eskadrile. Izviđači su snimali situaciju na Kosovu od prvih sukoba s albanskom stranom u ožujku 1998. Na snimkama stranih TV kuća zabilježeni su letovi pilota Orlova iznad sjeverne Albanije gde su se nalazili centri za obuku boraca OVK.

Do rahoda 2007. MiG-21M oznake 22823, bio je zadnji nositelj podvjesnog kontejnera LORAP (Photo: Živojin Banković)

Resursi svih tih aviona su istekli, i tijekom prošlog desetljeća prizemljene su sve izviđačke letjelice Orao i MiG-21. U vrijeme reorganizacije Vojske Srbije 2006. i 2007. od 353. eskadrile formirana su dva zrakoplovna voda – po jedan “migovski” na Batajnica i “orlovski” na Lađevcima, ali kao postrojbe na papiru jer su ostali bez tehnike. Posljednji pokušaj čuvanja izviđačke avijacije bila je integracija aero-foto kamera s Orla na dva MiG-21bis, koji su se uskoro ipak morali vratiti na lovačke zadaće zbog nedostatka namjenskih aviona. Ti vodovi su rasformirani 2010. i od tada Vojska Srbije nije imala potencijala za izviđanje iz zračnog prostora. Ostale su samo priče s aerodroma, o vremenima kada je avijacija imala sistem LORAP američkog podrijetla, koji je za domaće prilike bio sredstvo strateške vrijednosti jer se koristio za bočno aero-foto snimanje prekograničnog teritorija desetine kilometara u dubinu. Kada se trebala zahvatiti veća dubina susjednih država išlo se na visine leta i do 14.000 metara. Posljednji primjerak MiG-21M koji je mogao nositi LORAP prizemljen je zbog isteka životnog vijeka 2006. godine.

Sada će se s kineskim dronovima CH-92A obnoviti i 353. eskadrila i izviđanje iz zraka kao sposobnost od velike važnosti za Vojsku Srbije.

* tekst autora Aleksandra Radića pod naslovom “Povratak izviđačke eskadrile u Srbiji” objavljen je 27. lipnja 2020. na portalu www.balkansec.net (https://www.balkansec.net/), a u originalu je dostupan na adresi https://www.balkansec.net/post/povratak-izvi%C4%91a%C4%8Dke-eskadrile-u-srbiji?fbclid=IwAR2Mcve5PLJJdzsQBgtzxXuepxuvbyxSv9cHS6MAI1Sl-y0mecdTOFky1mI

Nakon što smo prikazali širenje kineskoga utjecaja na periferiji Europske unije, a posebice na Zapadnom Balkanu, vrijeme je promotriti i kako Unija planira odgovoriti na opisanu kinesku strategiju.

Ključni problem EU i dalje ostaje razjedinjenost njezinih članica, što vanjsko djelovanje Unije često svodi na poduzimanje ograničenih mjera koje mogu prihvatiti sve članice, ili samo objavu ispraznih deklaracija kada se takav konsenzus ne može postići. I u ovakvoj situaciji u mnogim članicama EU raste zabrinutost zbog činjenice da Kina u odnosima s Unijom sada gleda primarno svoj ekonomski interes, te da projekti u okviru “Pojas i put” inicijative (Belt and Road Initiative – BRI) potkopavaju transparentnost procesa donošenja odluka u javnoj nabavi i narušavaju standarde EU na području ljudskih prava, radnog zakonodavstva, te ekološke zaštite. To potkopava politički i ekonomski model organizacije EU, te je Europska komisija zbog ovih razloga nazvala Kinu sistemskim rivalom. Stoga je čak i podijeljena EU započela s prvim koracima ograničavanja dosadašnjeg kineskog slobodnog pristupa unutarnjem tržištu Unije ukoliko Kina nastavi s trenutnom politikom i odbije liberaliziranje njezinog tržišta.

Mjere EU odgovora

Prvi korak je strategija povezivanja euroazijskog prostora (Euro-Asian Connectivity Strategy), objavljena u rujnu 2018. godine. Strategija je još uvijek u pripremnoj fazi (ne može postati potpuno operativna dok se ne donese novi proračun EU za razdoblje od 2021. do 2027. godine), a u biti to je Unijina verzija BRI inicijative – ulaganje i razvijanje infrastrukturnih projekata (na području energetike, transporta i digitalizacije), ali na temelju Unijinih pravila. Nova strategija predviđa sljedeća načela djelovanja: sveobuhvatnost, održivost projekata (ekonomska, financijska, društvena i ekološka održivost) i primjenu regulatornog okvira zasnovanog na europskim vrijednostima i načelima. Za početak, financijski fond za novu strategiju trebao bi iznositi 60 milijardi eura, a u novom proračunu povećati se na 300 milijardi eura. Operacionalizacija strategije započela je sklapanjem sporazuma EU i Japana 27. kolovoza 2019. godine o koordinaciji projekata na energetskom, transportnom i digitalnom području u Euroaziji. Do sada su interes za novu strategiju Unije pokazali Australija te Singapur, a i istočnoazijske zemlje otvorene su za ovakvu suradnju. U navedenom kontekstu treba gledati i jačanje sigurnosne suradnje između EU i Indije u okviru nove strategije odnosa Bruxellesa i New Delhija usvojene 2018. godine.

Drugi korak je usvajanje novog pravnog okvira EU za nadzor inozemnih ulaganja u članice Unije, koji je stupio na snagu 10. travnja 2019. godine. Europska komisija je umjesto donošenja detaljnog pravnog okvira propisala minimum standarda koje članice moraju unijeti u svoju nacionalnu regulativu na ovom području. Cilj je jačanje suradnje i razmjene informacija članica Unije o specifičnim izravnim stranim ulaganjima koja mogu ugroziti nacionalnu sigurnost članica ili cijele EU. Ispunjavanje ovog uvjeta predstavljat će veliki izazov za Hrvatsku zbog nepostojanja razvijenog pravnog okvira i mehanizama za nadzor stranih investicija, te generalno slabo razvijene komponente sustava nacionalne sigurnosti.

Događanja u doba pandemije

Do tekuće pandemije pitanje koje se postavljalo bilo je – da li su članice EU voljne i provesti ove mjere, ili će međusobne podjele i jačanje kineskog utjecaja dugoročno spriječiti bilo kakav efikasniji odgovor. Izbijanjem pandemije Kina je brzo reagirala slanjem medicinske pomoći u članice koje su najviše bile pogođene njenim posljedicama, pretekavši službenu reakciju Bruxellesa. Kineske pošiljke zaštitnih maski i druge medicinske opreme slane najugroženijim članicama EU korištene su za jačanje kineskog utjecaja. Na primjer, kompanija Huawei donirala je veliki broj zaštitnih maski Španjolskoj, Italiji, Nizozemskoj i Poljskoj, zemljama koje uskoro trebaju donijeti odluku o davanju koncesija za izgradnju 5G digitalnih mreža. Ovaj kineski korak već je nazvan “diplomacija zaštitnih maski”.

Medicinske potrepštine – donacija kineske kompanije Xiaomi Italiji

Tako je talijanski ministar vanjskih poslova Luigi Di Maio nahvalio brzu reakciju Kine i time kritizirao sporu reakciju Unije. Sporost EU, te početno odbijanje članica da pošalju medicinsku opremu zbog bojazni da će istu uskoro trebati one same (tek sredinom ožujka Njemačka je preuzela organizaciju i dopremu pomoći Italiji na razini Unije), u Italiji su stvorili situaciju da dvije trećine Talijana smatra kako je članstvo u EU nepovoljno za Italiju, a samo jedna petina ostala je uvjerena u vrijednost članstva. Ali, nakon ovog početnog uspjeha Peking je napravio grešku koja bi dugoročno mogla poremetiti kineske planove s EU.

Slanje kineske medicinske pomoći bilo je praćeno snažnom dezinformacijskom kampanjom i kritikom djelovanja pojedinih članica EU. Kineski diplomati i državni mediji te niz kineskih boot-ova na Twitteru počeli su otvoreno širiti teorije zavjere (virus je nastao u SAD u vojnim laboratorijima; virus se pojavio u Italiji odakle se globalno proširio; jedan kineski dužnosnik je na Twitteru objavio lažnu priču o tome da su stanovnici Rima za vrijeme pjevanja talijanske himne zahvaljivali Kini za pomoć), a ovom djelovanju odmah se pridružila Rusija. Daljnja eskalacija uslijedila je kada su na službenim internetskim stranicama kineske ambasade u Francuskoj objavljeni napadi na francusko medicinsko osoblje zbog navodnog nepružanja pomoći umirućim pacijentima i napuštanju njihovih radnih mjesta u državnim domovima za umirovljenike slabijeg financijskog statusa. Tu je i pritisak na Njemačku da pohvalno govori o kineskim naporima za suzbijanje virusa (što je odbijeno), pritisak na Službu za vanjsko djelovanje EU radi ublažavanja dijelova izvještaja o globalnom kineskom sijanju dezinformacija (što je i urađeno), kinesko korištenje servisa LinkedIn na području baltičkih republika za identificiranje osoba koje bi kineske službe mogle zavrbovati.

Ovakvo kinesko djelovanje ima nekoliko ciljeva. Prvi je skretanje pažnje s kineske odgovornosti za početno širenje epidemije koja je izbila u Wuhanu (kada su službeni krugovi negirali postojanje epidemije). Drugi cilj je proširivanje postojećih podjela između članica EU, ali ono je bilo istovremeno i dio globalnog propagandnog rata protiv SAD u kome Kina nastoji dokazati neefikasnost zapadnih liberalnih demokracija u tekućoj krizi i naglasiti uspješni pristup rješavanju krize od strane autoritarnog režima zasnovan na oštroj društvenoj kontroli i neprekidnom nadzoru populacije praćenom represivnim mjerama. Problem u ovoj priči je u činjenici je da se nekoliko istočnoazijskih demokratskih zemalja (Japan, Južna Koreja, te posebno Tajvan) pokazalo znatno efikasnijim u odgovoru na pandemiju negoli Kina. I tu je na kraju treći cilj – prikazivanje Kine kao odgovornog međunarodnog subjekta, kako bi se ojačale veze s Europom (s ciljem daljnjeg pristupa europskom tržištu i visokoj tehnologiji), te utjecalo na daljnje slabljenje transatlantskog odnosa između SAD i europskih saveznika. Kina ovdje računa na brzi oporavak svoje ekonomije čime će dobiti dodatno sredstvo pritiska na Njemačku i Francusku (koje će nastojati dobiti veći pristup revitaliziranom kineskom tržištu, a time biti podložnije kineskom pritisku).

Reakcije na novu politiku

Dosadašnje kinesko propagandno djelovanje postiglo je ograničene rezultate. Usprkos zahvalama iz najteže pogođenih članica Unije, nije vjerojatno da će doći do dugoročnog poboljšavanja percepcija o Kini u Europi. Neispravna kineska medicinska oprema dovela je do njezina povratka u nizu članica (Češka, Italija, Nizozemska, Španjolska), otvorenih optužbi o nekvaliteti isporučene medicinske opreme (Slovačka je kupila loše testove za Covid-19 u vrijednosti od 16 milijuna USD, a onda je slovački premijer Igor Matovič otvoreno rekao da od te opreme nema koristi), pa i ostavki zbog kupnje bezvrijedne opreme (u Finskoj je načelnik državne agencije za robne rezerve dao ostavku kada se otkrilo da su zaštitne maske na koje je utrošeno 5 milijuna USD posve bezvrijedne). Ovi slučajevi samo su ojačali odavno prisutni skepticizam po pitanju kvalitete i kontrole kineskih proizvoda.

EU je nakon lošeg početka organizirala koordinirani odgovor na krizu i time negirala kineskoj strani daljnje iskorištavanje početnog nedostatka solidarnosti u EU, te predstavljanje Pekinga kao jedinog kompetentnog subjekta sposobnog za pružanje pomoći. Visoki predstavnik EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell optužio je Kinu za širenje lažnih poruka nakon čega je Huawei značajno smanjio program donacije zaštitnih maski u Europi, a Služba za vanjsko djelovanje EU (EEAS) dokumentirala je kinesku dezinformacijsku kampanju. Ovi i drugi primjeri pokazuju da je skepticizam prema kineskim namjerama i zabrinutost zbog načina uspona Kine i dalje prisutni kod političkih elita, ali i među stanovništvom članica EU.

Strateška industrija na udaru

Rezultat je djelovanje Europske komisije usmjereno prema sprječavanju mogućnosti kineskog kupovanja europskih visokotehnoloških tvrtki u post-covid razdoblju. Komisija je već objavila nove smjernice za provedbu zajedničkog okvira Unije za zaštitu europske kritične medicinske infrastrukture, no to je tek početak. Na svaki način nastojat će se spriječiti ponavljanje velikog investiranja u europsku kritičnu infrastrukturu od strane kineskih kompanija do kojeg je došlo nakon financijske krize 2008. godine. Sada postoji opasnost kineskog preuzimanja visokotehnoloških tvrtki u zapadnoj i sjevernoj Europi; ironično, u zemljama srednje i istočne Europe u kojima nastoji ojačati utjecaj Kina nije zainteresirana za preuzimanje njihovih tvrtki – jer one uglavnom ne spadaju u vrh visokotehnoloških tvrtki u industrijskim sektorima za koje Peking pokazuje interes (robotika, umjetna inteligencija…).

Izvršna potpredsjednica Europske komisije Margrethe Vestager preporučila je na ovu temu članicama da kupe kontrolni udio u ključnim tvrtkama kako bi se isključila mogućnost njihovog preuzimanja od kineske strane. Službeni prijedlog ovog koraka bit će objavljen u lipnju ove godine, što je ekstremno brzo za birokratski aparat Unije. Prema prijedlozima koje je krajem svibnja objavio Thierry Breton, povjerenik za unutrašnje tržište EU, u pripremi su financijski fondovi (fond za
pružanje potpore strateškim tvrtkama sa početnim kapitalom od 16,71 milijarde eura, “instrument za solventnost” od 28,96 milijardi eura za pružanje privremene pomoći zdravim kompanijama pogođenim pandemijom, te fond od 17 milijardi eura za potporu manjim tvrtkama i kompanijama) kao i novi instrumenti za provjeru ulaganja koja dolaze izvan područja EU. Time će se stvoriti zakonski okvir koji će EU i nacionalnim institucijama omogućiti intervenciju u slučajevima da strane (čitaj kineske) državne tvrtke narušavaju pravila unutarnjeg tržišta EU (kroz prevelike iznose koji se nude za kupnju tvrtki ili namjernog snižavanja cijene proizvoda radi izazivanja financijskog kraha tvrtke koju žele preuzeti).

Metode zaštite ključnih resursa

Pri tome se mora riješiti još jedan problem. Naime, niz visokotehnoloških tvrtki za koje je zainteresirana kineska strana ne djeluju i nisu izravno povezane s područjem nacionalne sigurnosti, a do sada su bile izvan procesa striktnog nadzora – što se počinje mijenjati. To je vidljivo u novom njemačkom regulacijskom okviru za nadzor stranih investicija koji je predložen u siječnju, a na snagu će stupiti u listopadu ove godine. Promjene će obuhvatiti jačanje nadzora svih izravnih i neizravnih ulaganja u visokotehnološke tvrtke kada je investitor izvan područja EU, obavezan nadzor svih transakcija i ulaganja umjesto ograničavanja samo na određene sektore (nacionalna sigurnost, kritična infrastruktura, energetska sigurnost), uspostavu mehanizma za jačanje izmjene informacija s EU institucijama i drugim članicama (na temelju okvira koji je uspostavila Europska komisija u travnju prošle godine), te obavezni nadzor investicija nad svim kritičnim tehnologijama radi zaštite njemačkog nacionalnog suvereniteta na području visoke tehnologije. Kao kritične tehnologije navedene su umjetna inteligencija, robotika, poluvodiči, kibernetička sigurnost, zračnosvemirske tehnologije, obrana, uskladištenje energije, nuklearne i kvantne tehnologije, nanotehnologije i biotehnologije. Novina je da će nadzor biti provođen ne samo u slučaju domaćih tvrtki, već i u slučajevima kada bi mogli biti ugroženi interesi EU te drugih članica (npr. za multinacionalne programe kakvi su Galileo, Copernicus ili Horizon 2020).

Republika Hrvatska trebala bi vrlo pažljivo proučiti novi njemački regulatorni okvir koji ne samo da slijedi preporuke Europske komisije već ide i dalje od njih, s obzirom da u Hrvatskoj ne postoji nikakav učinkovit okvir za nadzor izravnih inozemnih ulaganja. Za to vrijeme, pripreme za uvođenje sličnih regulativa teku u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Španjolskoj i drugim članicama EU. Idući korak koji je u pripremi je koordiniranje zajedničkog djelovanja razvijenih ekonomija Zapada (SAD, Europa, Japan, Australija) o ograničavanju djelovanja stranih tvrtki koje imaju izravnu financijsku i drugu potporu njihovih vlada. Tako su u siječnju ove godine EU, Japan i SAD objavile zajedničke planove po ovom pitanju.

Kakav će biti doseg ovih mjera?

Sada je stvorena situacija da se po prvi puta u zadnjih dvadeset godina unutar EU postave djelotvorna ograničenja kineskom djelovanju u Uniji. Pitanje je da li bi do ove promjene došlo bez globalne pandemije virusa Covid-19 i kineskog uvjerenja kako će ovu priliku moći iskoristiti za daljnje jačanje svog utjecaja u Uniji (na što je utjecalo očito vrlo uspješno kinesko djelovanje nakon promjene odnosa prema Bruxellesu poslije 2008. godine) – pri čemu je Peking prešao crvenu liniju s izravnim pritiskom, i potaknuo institucije EU te ključne članice na akciju. I to baš na akciju u području visoke tehnologije, što je uz širenje pristupa jedinstvenom tržištu EU ključni cilj djelovanja Pekinga prema Uniji.

Da je kineski politički vrh svjestan opasnosti globalnog rasta neprijateljstva prema Kini zbog njezinog ponašanja tijekom pandemije pokazuje sadržaj izvještaja koji je u travnju za politički vrh pripremio Kineski institut za moderne međunarodne odnose (povezan s Ministarstvom državne sigurnosti), a koji je početkom svibnja prenijela agencija Reuters. Prema informacijama koje je dobio Reuters, Kina može očekivati najveći rast globalnog neprijateljstva nakon 1989. godine što može dovesti do ugrožavanja kineskih inozemnih investicija, a navedena je i mogućnost najgoreg scenarija – oružane konfrontacije sa SAD. Može se reći kako će umjesto jačanja šansi za globalnim vodstvom (olakšanih ponašanjem sadašnje američke administracije u krizi) Kina u najboljem slučaju ostati na sadašnjim pozicijama. Znatno je vjerojatnije da će u nizu zemalja Kina biti percipirana kao krivac za globalno širenje virusa Covid-19.

Da li će u novoj situaciji Kina biti sposobna iskoristiti veze koje je kultivirala zadnje desetljeće u srednjoj i istočnoj Europi, i nastaviti sa strategijom jačanja podjela u okviru Unije? Pitanje je da li je kineski utjecaj toliko snažan kako se do sada mislilo, odnosno da li su zemlje regije (koje su izrazito proatlantistički nastrojene) zaista spremne žrtvovati savez sa SAD i prednosti članstva u EU, da bi zauzvrat dobile praktički ništa? Čak i na području Zapadnog Balkana Europska unija i dalje osigurava 70 posto ukupnih investicija (Kina samo 11 posto), a svi kineski dobitci bili bi dovedeni u pitanje ako bi Bruxelles umjesto ponavljanja praznih fraza predložio jasan plan (s vremenskim rokovima) za postizanje članstva, te promijenio dotadašnju strategiju prema zemljama-kandidatima.

Tekuća pandemija označava novu prekretnicu u odnosima Kine i Europske unije. O tome koliko će biti djelotvoran odgovor EU na kineski izazov utjecat će niz činilaca – od podjela unutar same Unije pa sve do nove strategije američke administracije predsjednika Donalda Trumpa usmjerene na (donedavno nezamislivo) kidanje globalnih opskrbnih lanaca što otvara mogućnost cijepanja i čitavog procesa globalizacije. Ipak, bez obzira na ove činioce, umjesto dosadašnjih besplodnih osuda i deklaracija Europska komisija i ključne članice Unije odabrale su strategiju aktivnog odgovora, koja u ovom trenutku može nanijeti najveći poremećaj kineskim planovima za dalje odnose s Europskom unijom. Time treba zaključiti da ovaj odnos zasigurno više neće biti tek “business as usual”.

* Gost autor je doc. dr. sc. Robert Barić s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.