Promatrajući rusku agresiju na Ukrajinu važno je znati motive, neovisno jesu li oni povijesno, kulturološki i civilizacijski prihvatljivi ili ne. Ako o tim motivima imamo naizgled jasne stavove ipak nismo puno bliže otkriću pravog uzroka za početak rata jer ni jedan od njih nije egzaktan. Pa što nam onda ostaje? Ostaje nam međunarodno pravo, ali i ono malo vrijedi u odnosu na najveću nuklearnu silu po broju bojnih glava i njihovoj snazi. Uz to, ta i takva sila je i članica Vijeća sigurnosti UN. Zato ćemo u ovom članku razmatrati sadašnju situaciju s pogledom u 1914. i granice tadašnje Carske Rusije.

Za one koji se žele ili se već predstavljaju kao veliki poznavatelji ruskog bića, geostrategije, geopolitike i sveukupne vojne moći bilo bi dobro pogledati zemljopisne karte barem od 1914. – od Carske Rusije, preko SSSR do Rusije nakon raspada SSSR, te razumjeti imperijalne težnje sadašnjeg vodstva Ruske Federacije s ciljem obnavljanja Carevine. Nakon toga ponovno bi se miješale karte, a znamo tko bi ih miješao na euroazijskom prostoru. Naravno, dok je postojao SSSR, Rusi su bili zadovoljni jer su to smatrali Rusijom pod drugim imenom. Rusi su bili dominantan i privilegiran narod u svim aspektima društvenog života te države, od politike, diplomacije, oružanih snaga, gospodarstva, kulture, jezika, jedinstvene Ruske pravoslavne crkve, do svih ostalih segmenata društvenog života. Naravno, uvijek su mogli naći i nekog lojalnog ne-Rusa i uzdignuti ga visoko na ljestvici moći kako bi otupili nezadovoljstvo ostalih naroda u „povijesnom“ procesu stvaranja Sovjetske nacije. Mi to možemo najbolje razumjeti jer su po približno istim načelima funkcionirale obje Jugoslavije.

Nažalost, na ovoj vjetrometini nešto slično se ponavlja u Bosni i Hercegovini. Čovjek je takav da mu nešto u određenim okolnostima ne odgovara, a u drugim to isto smatra vitalno važnim za svoju zajednicu. Pitanje je samo je li u većini ili manjini. Objektivna analiza važnih poteza Ruske Federacije od dolaska na vlast Predsjednika Putina i odgovora na sve to uspavane Europe pokazala bi kako 24. veljače 2022. nije nikakvo iznenađenje, naprotiv. Prije nego se usnula Europa probudila a neki se još bude, postala je životno ovisna o ruskim energentima i u velikoj mjeri o mineralima, metalima,  pa i temeljnim prehrambenim proizvodima. Ako su (1) održavanje vrste, (2) hrana i (3) energija tri temeljna uvjeta opstanka – ni jedan više ne pripada europskim sposobnosti. Sad ta ista Europa, kolijevka „Zapadne civilizacije“, baulja i ne zna ni što bi s Rusijom, a niti što bi sa sobom. Ako Rusiji ta Ukrajina ne prisjedne, ta Ukrajina bi mogla biti samo predjelo bez obzira na hrabrost većine ukrajinskih ljudi. Naravno, to nisu oni što pobjegoše, po Europi kupuju vile i hotele, te se voze u skupim i preskupim automobilima – a na taj način izravno pomažu okupaciju, uništavajući empatiju prema pravičnoj borbi Ukrajine. Ujedno, čuvanje oružja u skladištima dok istoga nedostaje u Ukrajini za ravnopravno ratovanje – put je u katastrofu. Ako padne Ukrajina, ostaje uski prostor, istočno krilo „novih članica“ NATO-a, a ako i oni padnu na čelu s Poljskom – to oružje više neće imati tko upotrijebiti. Mogu ga samo uredno i njemački pedantno popisati, te unijeti u neki novi savez s Rusijom i time pripomoći u stvaranju nekog novog euroazijskog prostora, ma što to značilo. Tko bi bio novi Staljin sasvim je izvjesno, a tko bi bio s druge strane ostaje otvorenim pitanjem…

Prije pohoda na europski dio NATO-a nužno bi se zakuhalo oko Tajvana s ciljem razvlačenja SAD na dva za njih vrlo važna ratišta. To bi značilo da djeluje ratni savez Kine i Rusije u svrhu nove globalne podjele svijeta. Obzirom da se radi o dvije diktature, rat bi stalno bio na rubu prelaska u nuklearni. Poznato je da i sada Rusija prijeti ili bar plaši svijet nuklearnim oružjem, a usnule Europljane i energentima te hranom. Gdje su sad strateška poduzeće i strateški proizvodi osmišljeni u SAD i Europi? Zašto je Zapad postao ovisan o rudama, metalima i mineralima iz „neprijateljskih“ zemalja? Odgovor je bolno jednostavan i glasi – zbog profita. Valjda je svakome čiji je IQ veći od broja cipela postalo jasno da u odsudnim vremenima prevagu ne odnosi kultura, turizam, financije i trgovina, već ljudski potencijali, hrana i energija. Zapad se doveo u poziciju da je Tajvan vrijedan Trećeg svjetskog rata, ne zbog demokracije i ljudskih prava nego zbog proizvodnje poluvodiča. Pa gdje je bila pamet?!

Širom Ukrajine se brani opstojnost ukrajinske nacije, ali i sigurnost i opstojnost Europe kakvu danas poznajemo. Zato treba „isprazniti“ skladišta i na najbolji način opremiti branitelje Ukrajine, ma tko oni bili, najboljim konvencionalnim oružjem s ciljem postizanja brze tehničke superiornosti. Štetno je kalkulirati s efikasnim dosezima uskraćivanjem odgovarajućeg streljiva i raketa. Treba omogućiti udare po legitimnim ciljevima i izvan granica Ukrajine. Zašto bi bile legitimne mete komunikacije, skladišta i proizvodni kapaciteti oko Lviva, Ivano-Frankivska, Žitomira i Vinicije, a ne i oko Kurska, Belgoroda, Rostova na Donu, Volgograda ili pak Saratova? Zar nisu legitimni ciljevi lanci ratne logistike, trupe na pripremi i pokretu, komunikacije koje vode prema fronti, pomorske i zračne luke?! Izgleda da su to legitimne mete za ruske napade u Ukrajini, ali eto nisu za ukrajinske u Rusiji. U konačnici sve se vrti oko moći, gdje moćniji na sve načine želi postići ciljeve, ali barem u teoriji i pravu treba biti dosljedan. Nije dobro kalkulirati i voditi rat do posljednjeg Ukrajinca. Dugi rat odgovara diktaturama jer se ne moraju plašiti narodnih nemira, a ako se i pojave – tu su moćni mehanizmi i snage „narodne vlasti“. A ako baš neki i nastradaju sami su si krivi jer, eto, nisu razumjeli narodnu vlast i nisu bili spremni i travu jesti za velike povijesne ciljeve od Boga odabranih vođa.

Visoki časnici i oni koji se bave ratom znaju kako se nažalost strategijom bave amateri, često i neznalice, a profesionalci se bave logistikom, taktikom i na najnižoj razini borbenom uporabom ratne tehnike. Zato je dužnost profesionalaca i znalaca da nađu način i utječu na amatere u čijim je rukama moć za donošenje strateških odluka. Otprilike slične konstatacije pripisuju se Napoleonu i Pattonu, naravno ne u potpunosti zasluženo jer su pravi vojskovođe/generali i floto-vođe/admirali davno prije njih znali da bez odgovarajuće logistike nema pobjede u ratu. Prijetnje su sastavni dio ratne propagande, a jedna od njih je svakako puštanje u javnost kako bi Rusija mogla povući priznanje baltičkih zemalja pa bi ih NATO morao isključiti iz Saveza. Sve je to začinjeno s puno prijetnji nuklearnim oružjem ili pak nezaustavljivim hiperzvučnim raketama. Kažu kako Ukrajinci, ne smiju ni pomisliti na uništenje Kerčkog mosta koji spaja Rusiju s Krimom, duljine oko 18 km, jer će oni udariti na Kijev. Zar već nisu ili je za njih Kijev samo ono što drže kolijevkom Rusije? Nužno, Zapad treba što žurnije isporučiti topničko-raketno oružje za potporu većeg dosega. Ukrajina treba sposobnost udariti okupatora bilo gdje u Ukrajini i na prilazima Ukrajini, kako bi otežali uvođenje  svježih trupa, ali i kako bi ugrozili lance opskrbe. Također trebaju isporučiti i najučinkovitije sustave proturaketne i protuzrakoplovne obrane.

Ruski strah od MLRS M270

Ukrajini treba i puno više haubica te VRL(VBR) velikog dosega. Čini mi se kako 300 km nije prevelik doseg. Uostalom, raketni sustavi do 500 km spadaju u sustave malog dosega. Ako su Rusi ušli 200 km u Ukrajinu, doseg od 300 km ne čini se nešto velik. Za oružje dosega do 300 km nema valjanog razloga za uskratu, poglavito kad neprijateljska strana raspolaže sredstvima kojima iz vlastitog prostora može gađati bilo koju točku u Ukrajini. Obzirom tko je agresor, jedino što ne treba isporučiti je nuklearno, biološko i kemijsko oružje – sve drugo bi trebalo biti legitimno i uvjetovano daljim razvojem rata. Koliko bi čega trebalo poslati? Vjerojatno ne koliko Ukrajina traži, ali sigurno ne ovako malo koliko Zapad sada šalje. Neadekvatno i nedovoljno naoružanje jedne strane samo toj strani povećava gubitke, a nadmoćniji razara s još većim žarom. Teško je shvatiti zapadne „mudrace“ koji sve to nisu uočili u divljanju „srpsko-crnogorsko-četničke“ bagre na ovim prostorima tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. Da nam ne uvedoše embargo, rat bi vjerojatno bio gotov unutar godine, sigurno za manje od dvije, a da nam ne oteše oružje Teritorijalne obrane RH vjerojatno ne bi ni počeo. Upravo su ti mudraci omogućili Srbiji povijesni prijelaz preko Drine, a da ni jedna granata nije pala na njihov teritorij. Po kojem su to zakonu, pravdi ili bilo čemu drugom Moskva, Sankt Peterburg, Soči ili tamo neka „vukojebina“ važniji od Kijeva, Harkiva, Odese ili Lviva. Rusija masovno koristi krstareće rakete pa je zato Ukrajini nužno proturaketno oružje, i to ono najučinkovitije.

Poljski “Crab” na bojištu u Ukrajini

Nemoguće se oteti dojmu kako su Zapad i Ukrajina ne samo slikovito nego stvarno tu bili zatečeni „spuštenih gaća“, te da niti nakon četiri mjeseca ne znaju kako na najbolji način pomoći i Ukrajini i sebi. Dostavlja se svakojako oružje koje treba, ali i koje ne treba. Ako tek pogledamo koliko se vrsta haubica dostavlja, što pokretnih što vučnih, vidimo neusklađenost i bezidejnost. Puno vrsta haubica – najmanje sedam do osam – stvara ogromne logističke probleme, poglavito u sferi održavanja. Za svaku od njih trebaju posebni specijalisti, specifični pričuvni dijelovi i bar dio specijaliziranog alata. Sreća što je barem NATO streljivo 155 mm standardizirano. Kao što rekosmo, raznolikost naoružanja zahtijeva povećano trošenje ljudskog potencijala u logistici pa će, naravno, ljudi nedostajati na drugim mjestima. Bilo bi korisno izabrati jednu vučnu i najviše dvije vrste samohodnih haubica. To bi olakšalo život braniteljima, a i bilo bi lakše i pokrenuti proizvodnju istih za zemlje koje bi ispraznile svoje zalihe. U međuvremenu bi bilo jako dobro poduzeti sve što treba, pa i pokrenuti ratnu proizvodnju streljiva za haubice koje već posjeduju ukrajinske Oružane snage, a to su prije svega oružja u kalibrima 152 mm, ali i 122 i 203 mm. Za to vrijeme, neki kao da s polica uzimaju davno zaboravljene stvari i šalju ih tamo – kao da je isto vodi li se rat ravnopravnom ili inferiornom oružanom silom. Takav način pomoći i nema baš očekivanu svrhu.

Kako Rusi zamišljaju Rusiju nakon rata u Ukrajini

Bez obzira na pokazano rusko nesnalaženje u početku, nakon dolaska na čelo niza dokazanih dželata iz Sirije počelo je i po Ukrajini sistematsko uništavanje u razmjerima neviđenim u novijoj povijesti. Koliko bahatosti pokazuje ruska strana dovoljno svjedoči mantra kako im je Zapad uveo nelegitimne sankcije – a ako je išta nelegitimno to je izvršenje agresije na suverenu državu. Da stanje bude još apsurdnije, treba napomenuti da je to učinila nuklearna sila i stalna članica Vijeća sigurnosti UN. Svakako je za svaku pohvalu ponuda UK da za 120 dana obuči 10.000 ukrajinskih vojnika i tako sve dok treba. To bi trebale učiniti i ostale članice NATO u broju prema vlastitim mogućnostima. Nadam se da će se Zapad opametiti i da će se onaj upitnik iz naslova pretvoriti u veliko NE ruskim ambicijama, a onda u unutarnjim obračunima neka diktatoru pomogne Svevišnji. Neće biti kriv što je počeo rat, nego što u ratu nije pobijedio. Ipak, nadajmo se da je većina ruskog naroda miroljubiva, privržena pravdi i svjesna svoje europske civilizacijske definiranosti još od Petra Velikog.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini

Nakon ruskog neuspjeha u brzom slamanju Ukrajine te pritom pretrpljenih značajnih gubitaka u ljudstvu i tehnici, ruski stratezi su se „otrijeznili“ i mijenjaju strateški pristup ratu. Mijenja se pristup, ali – čini se – ne i maksimalistički cilj. Da se cilj ne mijenja vidljivo je iz ponašanja ruskog političkog, ali i crkvenog vodstva, a teško je zaključiti tko je tu veći nacionalista i imperijalista, Putin ili Kiril I, u simbiozi države i crkve. Režimski tisak opravdava stavove ruskih imperijalista koji osporavaju Ukrajinu kao državu, Ukrajince kao naciju i pravo postojanja države i naroda. Prema pretežitom mišljenju Rusi žele ukrajinski teritorij, a u – po njima najgorem slučaju – bili bi spremni odustati, kako oni kažu, od katoličkih oblasti na zapadu. Ovo su tipični stavovi Ruske pravoslavne crkve, vezani uz povijesne maštarije o Moskvi kao trećem i posljednjem Rimu. No, nekima su stavovi i radikalniji, pa tako Medvedev sanjari o jedinstvenom prostoru Euroazije od Atlantika (Lisabona) do Pacifika (Vladivostoka). Neki bi i na Indijski ocean. Nije teško zaključiti tko bi bio vladar tih prostora.

Faze „specijalne operacije“

Ipak, da pokušamo proniknuti u mračne zamisli ruskih stratega u uništavanju Ukrajine i Ukrajinaca. Iz poteza koje vuku zadnjih dana redefiniraju se bliži ciljevi, smanjuju zalogaji, ali apetiti ostaju isti. Izvlačenjem snaga na sjeveru i sjeveroistoku vrše nadoknadu izgubljenih tehničkih sredstava, osvježenje i vjerojatno popunu ljudstvom. Nakon pregrupiranja veći dio osvježenih snaga prebaciti će na istok u svrhu ojačanja snaga za napad u Donbasu (ukrajinski: Донбас, Донецький басейн), koji obuhvaća Donjecku i Lugansku oblast. U prvoj fazi „nove“ operacije, koja će imati etape, cilj bi bio zauzeti od Rusije priznate „države“ i spojiti ih dovoljno širokim kopnenim koridorom s Krimom. Ova faza podrazumijeva odbacivanje ukrajinskih snaga i u povoljnom slučaju njihovo okruženje i uništenje, ili pak prisilu na nečasnu predaju. U slučaju za Ruse povoljnog razvoja situacije produžili bi prema Dnjepropetrovsku s ciljem izbijanja na rijeku Dnjepar, sijekući Ukrajinu približno spojnicom Harkiv-Poltava-Kremenčuk. Za vrijeme trajanja ove faze zadržati će prijetnju sjeveru Ukrajine, uključeno i Kijevu sa snagama iz Bjelorusije. Ova prijetnja se nikako ne smije zanemariti jer pored dijela ostavljenih ruskih snaga u svakom trenutku moguć je angažman bjeloruskih snaga. Na taj način bi vezali dio ukrajinskih snaga na sjeveru sprječavajući ih da u slučaju potrebe pomognu snagama na istoku.

Istovremeno, vršit će se pritisak na Odesu i obalni pojas zapadno prema Rumunjskoj. Također će nastojati osvojiti ili zaobići Mikolajev kao pripremu druge faze u kojoj bi osvajali Odesu, te nastavili operacije sjeverno i sjeverozapadno prema Moldovi s ciljem razvlačenja braniteljskih napora na kopnenu i primorsku (obalnu) bojišnicu. Na taj način bi se olakšali prodori jednim krakom prema Donbasu, a drugim prema Dnjipru. Vezivanje snaga na jugu činila bi Crnomorska flota prijeteći desantom te raketnim udarima s brodova, obalnih raketnih bitnica (u prvom redu „Bastion“), te udarima mornaričkog zrakoplovstva. Mornarica će također iz Crnog, Azovskog i Kaspijskog mora dalekometnim raketama Kalibar tući važne ciljeve po dubini s težištem na visokovrijedne elemente borbenog rasporeda ukrajinskih snaga kao što su zapovjedna mjesta, radarski sustavi i elementi logistike (gorivo, mazivo, streljivo), važni komunikacijski pravci (mostovi, pruge, cestovna i željeznička čvorišta), raketni sustavi PR/PZO srednjeg, velikog i manjeg dosega (BUK, S-300, SA-8 Gecko, …). U slučaju za Rusiju povoljnog razvoja situacije na istočnom bojištu otpočet će drugu fazu s juga prema sjeveru s ciljem zauzimanja Odese. Nakon zauzimanja ili potpune izolacije Odese stvorili bi se uvjeti za koncentraciju već angažiranih, te uvođenje mobiliziranih snaga prodorom prema sjeveru s ciljem izbijanja na spojnicu Kremenčuk – sjever Moldove. Nakon toga za očekivati je „demokratski“ referendum za  Pridnjestrovlje i njegovo priključenje „matici“ Rusiji.

Naravno, ovdje će se za mnogo toga pitati Ukrajinu i njene Oružane snage, ali i testirati spremnost Zapada da daju jače naoružanje. Tu bi svakako trebalo uključiti klasično i raketno topništvo (haubice, topove, VBR većeg kalibra, npr. M-270 MLRS), tenkove i druga oklopna vozila, raketne sustave većeg (?) dosega, raketne i topničke sustave PR/PZO, borbene zrakoplove (avioni, bespilotne letjelice velikog dosega i He). Ukrajincima također treba omogućiti obranu od napada s mora. Za to su im neophodne protubrodske rakete i borbeni dronovi velikog akcionog radijusa koji će ugroziti sigurnost ruskih brodova u svakom kutku Crnog, Azovskog, pa i Kaspijskog mora. Pomorske desantne postrojbe ne bi smjele proći! Čini se kako treba reagirati odmah, bez odgode i bez fige u džepu. Ako se sad ne reagira agresor će se ohrabriti i još žešće napasti i ne samo Ukrajinu. U ruskim izjavama osporava se pravo postojanja Slovačke pa bi po njima dio trebalo pripojiti Češkoj, dio Mađarskoj, a dio Ukrajini, čitaj Rusiji. Čini se da to golica maštu barem jednoj članici NATO i EU. Geostrategija, geopolitika, pa i vojna strategija velikih sila se ne mijenja. One su dugoročne, ili kako reče i napisa Clausewitz: kao da su uklesane u kamen. Nasuprot strategiji, taktika i doktrina se mijenjaju pod mnogim utjecajima – od novonastalog okruženja do tehnike i tehnologije. Zabrinjavajuće je kratko pamćenje malih a „slonovsko“ u velikih, pa eto neki zaboravljaju 1956. i 1968. godinu.

Kakav je agresor?

Crnomorska flote krstarećim projektilima Kalibar gađa ukrajinske kopnene ciljeve

Agresor se ponaša kao seoski razbojnik i po poznatom načelu prijeti i napada prvi. Strategiju zasniva na nadmoćnoj vatrenoj moći, poglavito na raketnom oružju velikog dosega s velikom razornom moći. Toliko je bahat da i najbezobzirnije postupke (uključujući ratne zločine) opravdava suludim ciljem, a on sam je uništenje i države i naroda. Zastupljena je maksima „cilj opravdava sredstvo“, a kao nuklearna velesila i stalna članica VS UN Ruska Federacija se ruga svjetskoj zajednici. Suprotno opasnosti i nametnutom strahu, koji postaje neracionalan i ubilački za demokraciju, velikom medvjedu treba stisnuti m**a da zacvili i nikad mu više ne padne napamet ugrožavati opstanak ljudske vrste na ovoj našoj lopti. Ako se tome ne stane na kraj – UN bi uskoro mogao doživjeti sudbinu Lige naroda.

U doktrini spaljene zemlje i dalje će masovno koristiti prodore oklopno-mehaniziranih postrojbi, veliku potporu zemaljskih topničko-raketnih sustava za razaranje, te djelovanje preciznim, dalekometnim raketnim sustavima s brodova (vjerojatno i podmornica s Crnog mora) te mornaričkog i zrakoplovstva Svemirsko zračnih snaga. Nažalost, u mnogim od tih sustava ugrađene su komponente proizvedene na Zapadu, ali i u Ukrajini. U taktici Rusi imaju velikih problema jer pješaštvo nema potrebne sposobnosti za nužnu zaštitu tenkova pa su oni relativno lak plijen snalažljivim braniteljima pri uništavanju razvučenih kolona bočnim napadima i napadima dronovima. Kako izgleda, ne leži im pravi manevarski rat, a dolaskom toplijih dana još će više bit kanalizirani na uređene prometnice.

Što se traži?

UK bi mogla Ukrajini poslati i protubrodske sustave Harpoon?

Zapadne i ne samo zapadne države trebaju i moraju Ukrajini maksimalno pomoći te zaustaviti bijesnu zvijer. U svemu tome mogu pomoći države u čijim oružanim snagama i skladištima ima sovjetskog oružja. Naravno, bilo bi dobro da Ukrajinci dobiju i nešto s čim mogu udariti po područjima prikupljanja snaga i zauzimanja polaznih rajona za napad na ruskom teritoriju. Ovako se napadači mirno reorganiziraju kao da su izviđači na taborovanju. Ovdje je opet prisutna prijetnja Bjelorusije i Lukašenka, diktatora bez suvereniteta. Nova ofenziva je počela izvlačenjem, pregrupiranjem i popunom kopnenih snaga, te stalnim udarima po bojišnicama i važnim elementima obrane po cijeloj dubini od istoka do zapada i juga do sjevera Ukrajine.

Ponašanje Zapada prije ruske agresije nije zaustavljalo, nego nasuprot ohrabrivalo Rusiju na ovaj bezočan, agresorski rat. NATO ni na poziv Ukrajine ne bi bio spreman ući na njen teritorij – dok Putin upravo poziv sirijskog diktatora uzima za legitimitet svog ratovanja u Siriji.

Što je s jamstvom iz Budimpeštanskog memoranduma? Zašto se na njega nisu pozvale SAD i UK? U očekivanoj ofenzivi Rusija će koristiti još brutalnije metode i najrazornije konvencionalno naoružanje. Za nadati se je tek da neće pribjeći uporabi i nuklearnog, biološkog ili kemijskog oružja.

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

U ratna djelovanja Ruske Federacije u Siriji uključena je i Ruska mornarica, odnosno Ruska flota (Военно-морской Флот Российской Федерации – ВМФ России). Formiran je borbeni sastav za zadaću, pretežito iz sastava Sjeverne flote te manjim dijelom iz Crnomorske flote. Znajući da je dio snaga iz Crnomorske flote i Kaspijske flotile sposoban po ciljevima u Siriji djelovati iz Crnog mora te s Kaspijskoga jezera (mora), snage koje stoje na raspolaganju za borbena djelovanja zaista su respektabilne. Tome svakako pridonosi i dopuštenje nekih zemalja u neposrednom sirijskom okruženju za rusko djelovanje krstarećim raketama preko njihovog teritorija.

Od golih činjenica možda je važnije proniknuti u ciljeve koje Rusija želi postići ili tek naznačiti aktiviranjem snažnih pomorskih snaga. Po nekim mišljenjima, aktivirala je sve što se moglo aktivirati. Rusija želi pokazati vojnu moć, ali i odlučnost zauzimanja dugoročno geostrateških pozicija potrebnih za projekciju vojne i političke snage na Mediteranu uz pritisak (po njima) na svoju „prirodnu“ zonu utjecaja, uz istovremeno slabljenje jedinstva EU, mudro koristeći vjerojatno dugoročno pomicanje težišta SAD na istok, te američko izbjegavanje donošenja važnih odluku u iščekivanju promjene u Bijeloj kući.

Ciljevi koje Rusija želi postići nedvojbeno se mogu podijeliti na vojne i geostrateško-geopolitičke.

1. VOJNI CILJEVI

Sustavi Bastion i Oniks

Pored angažiranih snaga iz zračno-svemirske grane/vida (Воздушно-космические силы), kopnenih snaga (Сухопутные войска Российской Федерации) – prvenstveno kao zaštite baza za djelovanje zrakoplovstva, ali i kao pomoći sirijskim snagama u funkciji instruktora, snaga za specijalne operacije, te djelovanjem topništvom i raketama „Oniks“ iz sustava Bastion te borbenim helikopterima – tu je uključen i flotni sastav formiran za konkretnu zadaću. Ovdje će  težište biti na pomorskim snagama Ruske flote (Военно-морской Флот Российской Федерации), koje u mnogo čemu podsjećaju na svojedobnu Petu sredozemnu eskadru nekadašnjeg Sovjetskog Saveza.

Angažiranjem za ruske prilike (ako se isključe strateške nuklearne podmornice s balističkim raketama, a one i nisu oružje rata) respektabilnih pomorskih snage, želi se: (1) pokazati fleksibilna pomorska moć, (2) provjeriti nosač zrakoplova i njegovo novo zrakoplovni krilo, te (3) ispitati novo oružje i modernizirano starije naoružanje i oprema.

1.1. Fleksibilna pomorska moć

Fleksibilnost pomorskih snaga pokazuje se združivanjem snaga iz više flota – formirajući „snagu za zadaću“ slično nekadašnjoj, istina stalnoj ali promjenjivoj organizaciji, poznatoj „Petoj eskadri“ kao protuteži američkoj „Šestoj floti“. Glavnu snagu tu čine površinski brodovi i napadne podmornice s raketama sposobnim djelovati po kopnenim ciljevima. Svakako je ovdje neizostavna i flotna logistika („flotni tren“), a ostali (prije svega protupodmornički brodovi i podmornice s torpednim naoružanjem) su tu radi uvježbavanja i parade jer objektivno nemaju protivnika.

Neki brodovi nosači raketa Kalibar

Ako tek na prvi pogled analiziramo sastav spomenute površinske flote odmah je uočljivo kako su to brodovi građeni u Sovjetskom Savezu (Kuznjecov, Petar Veliki, razarači klase Udaloj), a fregata tipa „Admiral Grigorovič“ projekta 1135.6M,  modificirana i jako dobro modernizirana inačica fregate klase „Krivak“ projekta 1135.

Naime, treba pokazati sposobnost izvršenja cjelovitih pomorskih operacija Ruske flote. Mnogi će pomisliti kako je to sposobnost globalnog djelovanja, ne uočavajući kako je to samo premještanje snaga s jednog priobalnog područja u drugo, od jednog obalnog oslonca na drugi obalni oslonac. Teško bi se ovako nešto moglo izvesti da snage nemaju značajan oslonac na sirijskoj obali. Blizu obale pomorske snage, pored vlastitih sposobnosti obrane i logistike, mogu računati s „impresivnom“ zaštitom lovačke avijacije s kopna, moćnih protuzrakoplovnih i proturaketnih sustava stacioniranih na kopnu, te ne manje važnim i ubojitim obalnim protu-brodskim raketnim sustavom „Bastion“, jednako kao i dostatnom, unaprijed na kopnu pripremljenom logistikom.

1.2. Provjera novog zrakoplovnog krila na krstarici-nosaču zrakoplova „Admiral Kuznjecov“

Lanseri projektila na ruskom nosaču Kuznjecov

Već je na prvi pogled jasno kako taj dio zrakoplovnih snaga ne može donijeti neku veliku prevagu osim da zamijeni dio zrakoplova istog tipa sa zemaljskim baziranjem, zbog istrošenih resursa i vjerojatnog zamora letačkog osoblja. Naime, mogućnost polijetanja s težim ubojnim teretom i dostizanje daljina djelovanja približnih maksimalnima zbog koncepcijske slabosti samog nosača nije moguće. Zbog načina polijetanja potrebna je velika snaga motora, a to znači da se troši velika količina goriva, pa ga logično nedostaje za maksimalne dosege. Taj se nedostatak u ovom slučaju priobalnog djelovanja može poništiti korištenjem zemaljskih aerodroma. Za uvježbavanje s manjim teretima može se koristiti poletno sletna staza nosača.

Kod razmatranja mogućih djelovanja, to bi prije svega mogle biti izviđačke misije i uporaba helikoptera. Moguće i zadaće lovačke zaštite, ali je pitanje od koga? Uz navedeno, dodatni problem čini pogon nosača zrakoplova i nemogućnost postizanja projektirane brzine. Poznato je da se pri polijetanju zrakoplova s nosača brzini zrakoplova pribraja brzina nosača i brzina vjetra. To je svakako i razlog da zrakoplovi polijeću u vjetar. Što se tiče same operacije u Siriji, u slučaju potrebe „Admiral Kuznjecov“ veći bi značaj mogao imati kao krstarica, nego kao nosač zrakoplova. Pokazalo se po tko zna koji put da nema pravog nosača zrakoplova bez katapulta, pa bio on elektromagnetski ili parni. Ne treba sumnjati da će ruski admirali i drugi stručnjaci izvući ispravne zaključke glede gradnje nosača zrakoplova u budućnosti, ali i spoznaju kako je puno složenije biti pilot zrakoplova na nosaču od pilota zrakoplova koji koristi poletno-sletnu postu na kopnu. Veliko upozorenje tu predstavlja i gubitak dva suvremena zrakoplova.

Pomorske snage za djelovanje protiv kopna možemo promatrati kao djelovanje: (1) površinskih brodova, (2) podmornica, i (3) mornaričkih zrakoplovnih snaga.

Projektili sustava Granit i Kalibar

Površinski brodovi i podmornice protiv kopna mogu koristiti rakete iz sustava „Kalibar“ (3M14K i 3M14T), P-700 „Granit“, i vjerojatno P-800 „Oniks“. U ovome slučaju potvrđuje se kako je borbena moć ruske flote utemeljena na podmornicama i brodovima obalne zone, kao nositeljima, i na raketama kao ubojnome sredstvu. Mornaričke zrakoplovne snage tamo su tek simbolički, kako bi se pokazale. Zrakoplovi mogu povećati ubojni teret polijetanjem s kopnenih aerodroma, ali u tom slučaju izostaje uvježbavanje polijetanja i slijetanja na nosač. Helikopteri mogu jednako uspješno polijetati s nosača ili iz kopnenih baza.

1.3. Ispitivanje novog oružja i moderniziranog starijeg naoružanja i opreme

Ovdje se, pored ostalih sustava i postupaka, ispituje i u borbenim djelovanjima verificira raketne sustave „Kalibar“, s brodova i podmornica. Poznato je kako su te rakete instalirane na najnovijim nuklearnim i klasičnim napadnim podmornicama, ali i kroz modernizaciju na nešto starijima. Moguće da je kroz proces modernizacije omogućena njihova uporaba i s nekih od nuklearnih podmornica-krstarica „Oskar II“, umjesto ili kao alternativa sustavu Granit s raketama P-700.

Brodovi nositelji projektila P-700 Granit

Obzirom na planove i tijek modernizacije ruske flote, P-700 „Granit“, iako kvalitetan sustav, nije dugoročno perspektivno oružje, a i davno je dizajnirano. Vjerojatno će ostati u uporabi do planirane zamjene novim raketama brzine 5 do 6 maha („Cirkon“). „Granit“ je u uporabi na podmornicama „Oskar II“, na krstarici „Petar Veliki“ i krstarici-nosaču zrakoplova „Admiral Kuznjecov“. Bile su i na krstarici „Nahimov“, a da li će nakon modernizacije ostati kao alternativa, što bi bilo logično, tek će se vidjet. To su rakete dosega većeg od 500 km s bojnom glavom težine oko 700 kg. Ipak, glavna područja razmještaja protivnika u Siriji nisu u njihovom dosegu. Težina same rakete je oko 7000 kg. Raketa može nositi i nuklearnu bojnu glavu, što u ovome slučaju nema praktičnu važnost. Da je u slučaju pojave adekvatnog cilja moguća uporaba ovih raketa u Siriji upućuju i gađanje ciljeva na kopnu neposredno prije odlaska eskadre u Sredozemno more. Gađanje je izvedeno s podmornice K-410 „Smolensk“ iz klase „Oskar II“ – kakve su inače raspoređene u Sjevernoj i Pacifičkoj floti Ruske Federacije. Potvrđena je i uporaba sustava obalne obrane „Bastion“ i raketa P-800„Oniks“ (NATO, SS-N-26 „Strobile“).

Uporaba starijeg oružja, posebice avionskih bombi s dograđenim jeftinim i preciznim sustavima navođenja, pruža velike mogućnosti kada se (kao u Siriji) radi o tehnički i tehnološki skoro apsolutno inferiornome protivniku. Glavno oružje djelovanja površinskih i podmorničkih snaga po ciljevima na kopnu su tu krstareće rakete 3M14K i 3M14T. Naime, one imaju efikasan domet po ciljevima u unutrašnjosti Sirije. Za razliku od toga, doseg topničkog oružja je relativno mali. Na krstarici „Petar Veliki“ instaliran je top 130 mm, inače najveći kalibar u ruskoj floti.

2. GEOPOLITIČKI CILJEVI

Prisutnost na Mediteranu znači i izlazak Rusije na toplo Sredozemno more i mogućnost utjecaja na zamišljenu sferu „prirodnog geostrateškog i geopolitičkog utjecaja“, koju čine prvenstveno pravoslavne zemlje. Za to je potrebno sačuvati snažnu nazočnost u Siriji, izgraditi jaku utvrdu i tako osigurati značajan utjecaj na zonu interesa (primorska Ukrajina, Moldavija, Rumunjska, Bugarska, Srbija, preko Republike Srpske – Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, Grčka i Cipar), i u konačnici na Europu.

Podmornice nosači raketa Kalibar

Zbog izlaska Crne Gore na more, njenog geografskog mjesta, mogućnosti dolaska do njenih obala međunarodnim plovnim putovima i mogućnosti baziranja flote, njen položaj bi za Rusiju imao veliku geostratešku važnost. Ulaskom Crne Gore u NATO, cijela istočna obala Jadranskog mora postaje i obala Sjevernoatlantskog saveza, i u skoroj budućnosti vjerojatno i EU ako ista (EU) opstane. Nije teško zamisliti uporišne točke pritiska od Sirije, Krima, Kalinjingradske oblasti, Kole, posjeda u Artičkom oceanu do Sjevernog pola, te niže Bjelorusiju i istočni dio Ukrajine. Vidljivo je kako bi u svemu tome dobro došla i Crna Gora.

Ulaskom Crne Gore u NATO, Srbija za Rusiju u velikoj mjeri gubi geostratešku važnost i sada se može koristiti kao remetilački faktor, slično kao prije Prvog svjetskog rata. U Bosni i Hercegovini bi se tako u nekom drugom obliku opet pojavila „Mlada Bosna“ i neki novi Gavrilo Princip. Sada se vide dalekosežne posljedice pogrešnog poteza iz 1995. godine i zaustavljanja hrvatskih snaga ispred Banja Luke. Da se to nije dogodilo, postojala bi veliki izgledi za kvalitetno federalno-konfederalno uređenje Bosne i Hercegovine. Ovako u Republici Srpskoj, koja kontrolira oko 49% prostora Bosne i Hercegovine, živi manje od 2% Hrvata, a nije puno bolje stanje ni s Bošnjacima. S takvom strukturom stanovništva lako je manipulirati uz prijetnju odcjepljenjem i spajanjem sa Srbijom.

Alfred von Tirpitz

Ako pokušamo izmjeriti doprinos ruske pomorske eskadre u Sredozemlju ovome cilju, on je u vojnom smislu malog značaja i pokazao je po tko zna koji put da Rusija, iako velika zemlja s umnim i sposobnim narodom koji je u mnogim područjima života zadužio čovječanstvo, nije bila i još nije velika oceanska pomorska sila – da je i dalje isključivo kopnena sila, i supersila u sferi kada oružje nije sredstvo rata već totalnog uništenja. Ruski geostrateški položaj je kopneni i njihov „heartland“ je moguće „osvojiti“ samo velikim migracijama te promjenom strukture stanovništva. Je li toga svjesno aktualno rusko političko vodstvo? Poznato je kako se pri bojazni od gubitka pozicije i bez jasne vizije često vuku nerazumni i neracionalni potezi. Prema svemu, čini se kako Rusija radi u korist vlastite štete i svesrdno pomaže trećem da postane druga najmoćnija flota svijeta. Takvim postupcima potvrđuje kako su malo naučili od mudrog admirala Alfreda von Tirpitza (19. ožujka 1849. – 6. ožujka 1930.), jer igra na trećeg podrazumijeva da si drugi.

3. ZAKLJUČAK

Projektil sustava 3M14, “Kalibar”

Što se tiče ruske pomorske moći, objektivno, ovakvim vođenjem mornarice Rusija će i dalje ostati pretežno obalna pomorska sila, s mora neosvojivi bastion i ništa više od toga. Za značajan iskorak trebalo bi puno više ulagati u konvencionalnu flotu. Mrtva čovjeka nema potrebe ponovo ubijati, kao ni razorenu zemlju ponovo razarati. Naime, dvije najveće nuklearne sile mogu višestruko uništiti jedna drugu, a to više nije rat kao „politika vođena drugim sredstvima“ već kataklizmičko uništenje zemaljske civilizacije. Tako ušteđenim novcem mogla bi se izgraditi kvalitetna i dovoljno velika flota otvorenog mora i možda biti druga u moćnoj igri na trećega. To znači kako prvi ne bi ulazio u rizik sukoba s drugim jer bi ga gubici toliko oslabili pa bi treći mogao postat prvi. Stjecajem okolnost i nesnalaženja Zapada na Bliskom Istoku izgleda kako je bar za neko vrijeme „gospodar“ toga prostora postala Rusija. Treba biti iskren i priznati mudro postupanje – u većem dijelu usklađeno s međunarodnim pravom glede angažmana na poziv legalno izabrane vlasti. Na žalost, sadržaji ukupnih borbenih djelovanja često nisu usklađeni s međunarodnim ratnim i humanitarnim pravom. Značajan uspjeh postignut je i kroz ostvarenu suradnju s  Iranom, u velikoj mjeri i s Turskom iako je članica NATO, pa i Izraelom, tradicionalnim američkim saveznikom.

Iako su ta „savezništva“ u mnogo-čemu neprincipijelna i vjerojatno na duge staze teško održiva, našu pozornost, posebno zbog juga Hrvatske, zaslužuje savezništvo i nalaženje zajedničkih interesa (pored mnogih neslaganja) između Rusije i Turske. Mora se uvažavati činjenica kako je jugoistočna Europa nestabilno područje s mnogo proturječnosti i neriješenih pitanja iz prošlosti. Burna prošlost i pohodi raznih osvajača donijeli su velike podjele sukobljavajući civilizacije na ovom prostoru.

Svakako zapadni svijet treba prihvatiti Rusiju kao dio jedinstvene civilizacije, veliku silu, najmnogoljudniju slavensku i najmnogoljudniju pravoslavnu zemlju. U ostvarivanju jedino prihvatljivog cilja – a to je mir i međusobno uvažavanje svih, prije svega ljudi, a potom i njihovih zajednica – Rusija se treba odreći imperijalnih ambicija jer prošla su vremena velikih carstava. Ona mora prihvatiti odgovornost kao nuklearna supersila, zemlja s najvećim suverenim prostranstvom, najmnogoljudnija slavenska i pravoslavna zemlja, zemlja pobjednica u Drugom Svjetskom ratu i kao stalna članica Vijeća sigurnosti s naglašenom odgovornosti za svjetski mir.

Ruska “Flotna diplomacija”: libijski general Khalifa Haftar na Kuznjecovu, 11. siječnja 2017.

Na ovom području jugoistočne Europe i posebice Balkana sukobljavaju se najmanje tri snažna interesa, i to: (1) Sjevernoatlantski i europski, pretežno zapadno-kršćanski, (2) Rusko-pravoslavni i (3) islamski s polaganjem prava na prostore nekadašnjeg Osmanskog carstva. Neki od glavnih igrača ponašaju se kao jarci na brvnu i kao da namjerno u novonastalu arhitekturu prostora ugrađuju detonatore koji se po potrebi mogu aktivirati. Sve to zahtijeva mudre odgovore, a ne politikantske izljeve emocija nudeći napaćenom narodu igre ali bez kruha, skrećući pozornost od puno važnijih stvari.

Zbog očitih pokušaja geostrateških preslagivanja i unutarnjih potreba, ratna retorika srbijanskog političkog vrha podgrijava tenzije, a u zadnje vrijeme pokušava i uspostaviti spiralu trke u naoružavanju na ovom našem mikro-prostoru. No, za vjerovati je kako više ne pali izreka „biti svoj na svome i pasti travu“ jer Hrvati mogu i trebaju biti svoji na svome i dobro živjeti. Pod utjecajem raznih neznalica, Hrvatska se ne prepoznaje kao pomorska država, osim na najnižoj razini kada se broji prihod od turizma. Iz takvog odnosa prema moru i pomorstvu zanemaruje se hrvatska mornarica, ne uviđajući tko bi trebao biti glavni jamac za obranu i sigurnost hrvatskog, geostrateški hendikepiranog Juga.

Nužne sposobnosti djelovanja Hrvatske (ratne) mornarice

Sadašnjem srbijanskom vodstvu „reformiranih“ radikala nije žao zbog svih zala koja su počinili na ovom prostorima i oni ne osuđuju glavne kolovođe zbog toga. Žao im je jedino što nisu uspjeli. Istovremeno, izabrani zastupnici u skupštini jasno govore o srpskom Dubrovnika, a službena politika ne reagira. Oni koriste svaku priliku da održe lekciju „ustašoidnim Hrvatima“, a naši nekompetentni političari omogućavaju im da budu emisari po Hrvatskoj kao i u vrijeme kad ih je „po zapadnim srpskim zemljama“ slao Slobodan Milošević. Gledajući sve to kao jedan od spomenutih „u novu arhitekturu prostora ugrađenih detonatora“, jasno je da tu nije riječ tek o hrvatskoj šutnji, nego o promišljenom izbjegavanju nasjedanja na takve prozirne provokacije – od hrvatske državne politike, kao i od naših državnih i inih institucija.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Hrvatska je vojska u prošlih tjedan dana bila iznimno aktivna. Nakon otvaranja novih smještajnih kapaciteta u Petrinji, na red je došla velika domaća vojna vježba “Združena snaga 15”, da bi onda dio ljudstva s dva desantna broda bio otposlan u Španjolsku na još jednu vježbu – od NATO saveza organiziran “Trident Juncture 2015”. I čitavo to vrijeme Hrvatskom je odzvanjao pojam vođenja “integrirane bitke”. Pri tome, poprilično je nejasno što taj pojam zapravo znači – budući da Oružane snage do sada nisu ni glasa pustile u javnost o tome što je po njima ta integrirana bitka, a onda i koje su konkretne karakteristike “doktrine integrirane bitke”, o kojima se posljednje vrijeme sve češće sluša.

Združenost nasuprot integracije

S jedne strane, moglo bi se pomisliti kako ta “integracija” zapravo predstavlja nekakvu šifru za “združenost”. A taj pojam “združenosti” i nije neka posebna novost, budući da Sjedinjene Američke Države njime intenzivno barataju još od početka 199o-tih godina.

Colin Powell, među ostalim i načelnik Združenog stožera OS SAD između 1989. i 1993. godine

Od tada pa do danas, ovaj je princip napravio niz krugova kroz obrambene sektore čitavoga niza više ili manje ozbiljnih država, o njemu je napisano mnoštvo radova, a njegova je praktična primjena ipak ostala cilj kojem mnogi teže, a kojeg tek rijetki operativno dostižu. Čisto rječnički gledano, “združenost” ili “jointness” je pojam koji svoje osnovno značenje nalazi upravo u vojnim temama, gdje hrvatska inačica jasnije od ove engleske naznačava kako ima nešto stilski posebno u tom “svojstvu ili stanju zajedničkome za dvije ili više osoba“. Sadržajno gledano, može se iskoristiti i jednostavna definicija koju je za ovaj pojam postavio general Colin Powell riječima: “Mi vježbamo kao tim, borimo se kao tim, i pobjeđujemo kao tim” – naznačujući time (4) organizacijsko jedinstvo ukupnog  zapovjednog napora kao četvrtu bitnu komponentu vojnih priprema, uz (1) obuku, (2) vojnu opremu i naoružanje, te (3) kvalitetu ljudstva koje u Oružanim snagama služi temeljem slobodnog izbora.

No, dok se pojam združenih djelovanja uvježbava i razrađuje već desetljećima, treba napomenuti kako je on u vojnu praksu SAD dospio postupno. S jedne strane, bila je tu riječ o svojevrsnome lijeku za legendarna sukobljavanja pojedinih grana unutar Oružanih snaga SAD, koje su inzistiranjem na “združenim djelovanjima” natjerane zakopati “ratne sjekire” (i danas nedvojbeno vidljive u njihovim sportskim odmjeravanjima). S druge strane, od kraja Hladnoga rata “združenost” je postala i preferiran odgovor na drastično smanjivanje raspoloživih proračunskih sredstava za obranu – koje je u SAD vodilo i raspodjeli, gdje se većina novaca u konačnici odvajala za neborbene rodove, na račun onih koje se definiralo kao “zube čitavoga sustava”. No, dok se pokazalo korisnim maksimalno združivati pribavljanje osoblja, opremanje, i uvježbavanje snaga – bitno je upitnije nastojanje da se u nastavku na ove faze onda stvarno radikalno integrira i konačne specijalizirane snage pojedinih grana Oružanih snaga. Dapače, u tim istim Sjedinjenim Američkim Državama u praksi se došlo do saznanja da na terenu ipak ima smisla raspolagati lepezom jasno odvojenih specijalista (koji mogu bez problema združeno djelovati protiv neprijatelja, iskorištavajući pri tome do maksimuma svoja razna specijalistička znanja i sposobnosti) – te da uz naglasak na združenost, u efikasnom vojnome sustavu ipak ima mjesta i granskoj samostalnosti, kao svojevrsnoj suprotnosti sveopće integracije. Dakle, i tu, kao i na mnogo drugih mjesta – traži se dobra mjera.

Američki zrakoplovac i marinac zajedno pri naoružavanju zrakoplova, zračna baza Kunsan, Južna Koreja

Dok nije sporno da je sjajno kada strukturno raznolike postrojbe dobro operativno surađuju i međusobno se glatko nadopunjavaju u svojevrsnoj samo-sinkronizaciji, strukturna integracija raznolikih dijelova u jedne te iste opće organizacijske okvire lako može sa sobom nositi i jednako toliko lošeg kao i dobrog. Naime, budući da logistika takvih integriranih postrojbi mora nositi čitavu širinu njihovih sada ujedinjenih sposobnosti – ona u praksi može lako postati spora i bolno kompleksna. Ujedno, upitna je i sposobnost potpuno integrirane obuke da operativnim zapovjednicima i stvarno isporuči jednaku lepezu potrebnih specijalista, usporedivu onoj kod sustava koji su združeni, ali ne i integrirani. I dok se godinama isticao primjer Kanade kao zemlje koja nije postigla željene učinke općom integracijom svojih oružanih snaga, SAD su navođene kao sustav koji je u okviru svog zapovjednog lanca relativno uspješno izveo susret kohezije postrojbi nasuprot određenoj raznolikosti ugrađenoj u više razine ustroja.

Gdje je u svemu tome RH?

Naravno, veliko je pitanje kako se ove diskusije odnose na Hrvatsku. Kao prvo, prilično je jasno da RH zapravo ima obrambeni sustav gotovo mikroskopskoga opsega, s oko 17.000 vojnih osoba ukupno. Pri tome, riječ je o sustavu koji ograničeno razvija svoje tri osnovne grane (kopnena vojska, mornarica te zrakoplovstvo – i Zapovjedništvo specijalnih snaga još ponešto nejasnog položaja), a nadalje inzistira i na granskoj strukturi Glavnoga stožera koji im je na čelu. Iako tu sve na prvi pogled podsjeća na ustroj nekih bitno većih i bolje financiranih obrambenih sustava, potpuno je jasno kako ta formalna podjela OS RH na grane ujedno i ne znači kako su te pojedine grane jednako sposobne, jednako jake ili jednako čvrsto zasnovane. Ta se činjenica dobro odrazila u prošle godine usvojenom “Dugoročnome planu razvoja OS RH 2015.- 2025.”, dokumentu koji dobro odražava činjenicu faktične prevlasti Hrvatske kopnene vojske nad ostalim granama – kako po jasnoći prioriteta i čvrstoći vojnoga planiranja, tako i po faktičnoj ostvarivosti željenih ciljeva. Upravo zato bi u Hrvatskoj združena djelovanja bila ponešto bitnija nego u većim sustavima – budući bi ona ne samo dodala specijalističke granske sposobnosti u svakolika djelovanja ukupnih snaga, nego bi omogućila  i suvislo preživljavanje dviju manjih i temeljito zanemarenih grana specijaliziranih za djelovanja u zraku i na moru.

Pripadnici HKoV prije ukrcaja na DBM-81 “Cetina”, 11. listopada 2015. godine

I upravo tu dolazimo do osnovne dugoročne dileme koju sa sobom nose i spominjanja nekakve “doktrine integrirane bitke” u Hrvatskoj. Naime, kada već u startu kopnene snage pretežu u cjelini sustava, onda i ta integracija u hrvatskome kontekstu teško da može biti neko balansirano spajanje granskih sposobnosti. Dapače, izražena je tu upravo suprotna mogućnost – da se sposobnosti zrakoplovstva i mornarice zapravo tek površno “integriraju” kopnenim snagama, uz istodobni gubitak velikog broja svih onih nijansi koje inače idu u prilog samostalnosti ovih ustrojbenih struktura. Istini za volju, takvo spajanje s gubitkom kvalitete ujedno i nije nešto strano Hrvatskoj vojsci, budući se naznake takvih procesa moglo uočiti u više prigoda (recimo, kod spajanja pojedinih specijaliziranih vrsta specijalnih jedinica, ili kod ujedinjavanja nekadašnje granske logistike u još i danas nedovršeni sustav integrirane potpore). I dok otplovljavanje hrvatskih snaga na NATO vježbu u Španjolskoj nedvojbeno predstavlja rijedak primjer združenog djelovanja OS RH – u svjetlu ovih nedoumica oko sadržaja, značenja i opsega mogućih integriranja u okviru Hrvatske vojske posebno je bitno promotriti nedavno dovršenu vježbu “Združena snaga 15”, ne bi li se u njenim skutima pokušalo naći odgovore na barem dio ovih teških pitanja.

“Združena snaga 15”

Brigadir Ivica Matanović, načelnik Odjela za obuku Operativne uprave GS OS RH, i direktor vježbe “Združena snaga 15” .

Vježbovna aktivnost “Združena snaga 15” službeno je karakterizirana kao “najveća vojna vježba koju su Oružane snage Republike Hrvatske vojske provele u mirnodopskom razdoblju“. Prema izvorima iz OS RH, njena je priprema provedena u skladu s “Uputom o vojnim vježbama u OS RH”, i to “… kroz tri planske konferencije tijekom kojih je definiran cilj vježbe, scenarij, snage koje sudjeluju u vježbi, te mjesto i vrijeme provedbe“. No, dok je takva struktura organizacije vježbi tipična za međunarodna događanja, vježba koja je započela terenskim pripremama 28. rujna ove godine čisto je domaće događanje. U ponedjeljak 5. listopada održana je generalna proba čitave stvari, a onda dan kasnije i glavni dio aktivnosti – otvoren za medije i uzvanike.

Najavljena su se događanja odvijala na kopnu, u zraku, na moru i u virtualnom kibernetičkome prostoru (famozne “četiri dimenzije“) – u sklopu fiktivnog scenarija agresije i okupacije dijela Hrvatske. U tom je poslu neprijatelj zaustavljen s kopna i zraka, HRM je prekinula njegov pomorski logistički put, a postrojbe za cyber-ratovanje odbile su svojevrsni napad u virtualnome svijetu. Ove su aktivnosti obuhvatile preko 1000 ljudi predvođenih namjenskim združenim stožerom, a to gotovo istodobno pokazivanje većine pojedinačnih sposobnosti OS RH odrađeno je na vojnome poligonu “Eugen Kvaternik” kod Slunja, te na tradicionalnom mornaričkom vježbalištu nazvanom LD(R)22 “Dugi otok”. O ozbiljnosti djelovanja svjedoči i izjava generala Lovrića o potrošnji streljiva na vježbi: “Pa gledajte, mi smo potrošili negdje oko 20.000 komada pješačkog streljiva, i negdje preko 1.000 komada različitih ubojnih sredstava” – da bi se na to nadovezali i zorni podaci o porastu vojnoga vježbanja u RH posljednjih godina:

“U načelu, mi smo 2011. potrošili negdje oko 70 tona UbS-a na vojnim vježbama, 2014. godine preko 200 tona, a ove godine ćemo negdje blizu 300 tona UbS-a. S tim da Vam želim reći da Hrvatska vojska posjeduje preko 40.000 tona UbS-a – prema tome, to su stvarno količine koje se mjere u mikronima, u odnosu na naše stvarne količine“.

Drugo ovogodišnje lansiranje RBS-15, ovoga puta s plovila RTOP-12

Uz svo to pucanje, nije sporno da se na prostoru Hrvatskoj već dugo nije uvježbavalo scenarij ovakve opširnosti – posebice ako imamo na umu i tezu o pomorskome putu agresorove logistike kroz Jadran. Kako takva ideja automatski pretpostavlja i određena neprijateljska zauzimanja obalnih krajeva ili luka, jasno je da se pri kreiranju scenarija odstupilo od dosad čvrste teze kako Hrvatskoj s Jadrana jednostavno ne može doći nikakva prijetnja. Već samo ta činjenica dodatno aktualizira modalitete obrane hrvatske obale i priobalja, o kojem smo i mi nedavno govorili na portalu Obris.org. Uz to, treba pažnju skrenuti i na još jedan zanimljivi mornarički detalj – na činjenicu da je ispaljivanje krstareće rakete RBS-15 izvedeno s broda RTOP-12 “Dmitar Zvonimir”. Riječ je o plovilu koje je građeno u ratnoj i poratnoj Hrvatskoj, u doba međunarodnih sankcija, za kojeg godinama nije bilo jasno je li uopće u operativnoj službi i koje su mu zapravo sposobnosti. Dakle, tim jednim potezom javno su potvrđene dvije činjenice – (1) da Hrvatska stvarno raspolaže širom sposobnošću raketnog djelovanja na moru, a onda i (2) da je i ta, dosad objektivno upitna raketna topovnjača stvarno sposobna uspješno borbeno djelovati svojim osnovnim oružnim sustavom.

No, dok javnosti nije priopćeno što se sve točno radilo u ponedjeljak, 5. listopada (u okviru spomenute generalne probe vježbe “Združena snaga 15”) od aktivnosti koje su navodilo u javnim izvještajima od utorka 6. listopada – na prvi je pogled zapravo relativno malo njih bilo i uistinu združeno. Razdvajanje fizičkog prostora vježbe već je u startu ukazivalo na odijeljenost mornaričkog aspekta od kopnenog i zrakoplovnog segmenta vježbe. Uz to, naizgled je i većina preostalih djelovanja zapravo završila odrađena unutar pojedinih granskih postrojbi i kapaciteta. Nasuprot tome, uz združeni stožer vježbe i logistiku koja je djelovala sa svima i za sve, izričito je spomenuto tek združeno sudjelovanje specijalnih snaga i višenamjenskih helikoptera, dok bi za očekivati bilo i da je barem dio zračnih napada na kopnene ciljeve izveden združeno – uz navođenje zrakoplova na cilj od prednjih zračnih kontrolora iz sastava kopnenih snaga OS RH.

Nova strategija i doktrina

Nasuprot nabrojenim vježbovnim aktivnostima treba posebno zapaziti niz izjava načelnika GS OS RH Drage Lovrića medijima, kojima je on krenuo ponešto razrađivati ljetos već spomenuti pojam “integrirane bitke”:

“Ja sam ponosan na Oružane snage. Mi smo kroz ovu vježbu eksperimentirali, i integrirali smo naše sposobnosti. Mi upravo radimo na našoj doktrini integrirane bitke, i radimo na novoj vojnoj strategiji… Tako da smo kroz ovu vježbu testirali sve te mogućnosti – što ćemo primijeniti u izradi naše doktrine“.

Osim što je donošenje spomenute nove “doktrine integrirane bitke” obrazloženo zastarjelošću aktualne doktrine OS RH (čemu je navodno doprinijela i nova tehnologija te procesi unutar OS RH), kao novina je od Lovrića istaknuto još i:

“Vidjeli ste kako su hrvatski vojnici ponosni i spremni uvijek pokazati svoju sposobnost, kao što smo pokazali na mimohodu, kako smo uvježbani i osposobljeni, i kako lijepo izgledamo – tako smo i ovdje pokazali kako smo sposobni djelovati u sve četiri dimenzije. Znači, pokazali smo sposobnost djelovanja na kopnu, moru, zraku, i u cyber-prostoru. I mi kroz našu vojnu strategiju pokušavamo prići tome da imamo integrirano djelovanje, sa svim instrumentima nacionalne moći. To znači – pokazat ćemo kroz Vojnu strategiju da smo sposobni djelovati sa svim ostalim instrumentima… znači, diplomatskim, gospodarskim, informacijskim i drugim instrumentima nacionalne moći, u obrani hrvatskoga nacionalnog teritorija“.

Dodatno pojašnjenje o novoj vojnoj strategiji i doktrini, dokumentima koji su navodno u završnoj fazi izrade, moglo se naći u izjavi generala Lovrića danoj tog istog 6. listopada za Hrvatsku izvještajnu novinsku agenciju (HINA):

“Ova je integralna vježba eksperiment za te dokumente. Vojna strategija sadrži sredstva i ciljeve i kako doći do tih ciljeva, a doktrina je konkretnija i daje odgovore kako pronaći organizacijska rješenja i načine postizanja ciljeva. Vojna strategija je dokument koji donosi Predsjednica Republike na prijedlog načelnika Glavnog stožera, uz suglasnost ministra obrane, pa vjerujem da će biti donesena do kraja ove godine“.

Pri svemu tome, nejasnima su ostala neka osnovna pitanja. Je li ovdje “integracija” samo sinonim za “združenost”? Da li “doktrina integrirane bitke” pretpostavlja integriranje samo borbenih aktivnosti u susretu OS RH s protivnikom, ili će ta integracija biti i ponešto šira? Ako se integracija shvati opsežnije, hoće li se krenuti prema dubljoj integraciji postrojbi, ili bi ta neka integracija ostala rezervirana tek za zapovjedne razine angažiranih sastava? Predstavlja li ovakvo spominjanje integriranih zapovjedništava ujedno i najavu nekih širih promjena dosadašnjeg ustrojbenog vrha OS RH – možda i kretanje prema združenom Zapovjedništvu za operacije, ili čak i združenome Glavnom stožeru? Sve su to pitanja kojima se trenutno ne nazire jasnoga odgovora!

Za nadati se je da vojni zapovjednici koji pripremaju novu doktrinu, znaju odgovor i na ta, kao i na sva druga moguća pitanja na ovu temu. Ujedno, zanimljivo bi bilo da oni barem dio tih saznanja načelno i podijele – da nacija ne ostane prepuštena neizvjesnosti, te iščekivanju odbljesaka nove doktrine u nekim budućim vojnim vježbama, ili predstojećim djelatnostima OS RH u Hrvatskoj i inozemstvu.